Detalji

Objavljeno 15 Januar 2021

Udruženje “Snaga Žene” pruža psihološku, socijalnu, medicinsku, pedagošku i pravnu pomoć ženama, adolescenticama i djeci - izbjeglim, raseljenim, domicilnim licima i povratnicama koji su pretrpjeli različita traumatska iskustva usljed ratnih i poslijeratnih dešavanja u Bosni i Hercegovini.

Podržavaju korisnice u uspostavljanju psihološke ravnoteže, ojačavanju porodičnih veza, te u njihovim nastojanjima da se što bolje uklope u svakodnevna društvena zbivanja.

Kroz rad u mrežama “Snaga Žene” radi na podizanju javne svijesti i zalaganju na lokalnom i kantonalnom nivou za bolje socijalne, obrazovne, policijske, pravosudne, medicinske i socijalne servise, koji će imati više osjećaja za ratnu i poslijeratnu traumu, te probleme nasilja nad ženama i djecom.

Predsjednica Udruženja dr Branka Antić ističe da su do sada direktno radili sa preko 300 žena  kojima su uspjeli da pomognu kroz rehabilitaciju i radno - okupacioni hortikokulturalni terapijski model.

-Kroz rad smo primjetili da ako korisnicama ponudimo samo psihološku podršku, to nije dovoljno. Mnoge od naših žena su i same uspjele da prebrode neke krizne momente u svom životu, da traumu negdje smjeste i oblikuju je prema sebi, ali i da trauma oblikuje njih. One su uvijek verbalizirale različitu problematiku – od stigme, socijalne izoliranosti, ekonomske situacije, siromaštva u kome se nalaze, nedostižnosti prava koja su im kao žrtvama bila podrazumijevana, da počinioci budu sankcionisani i da im se ispoštuju osnovna ljudska prava. Na žalost, veliki broj njih su sada i žrtve porodičnog nasilja, što dodatno ove osobe stavlja u položaj u kome se razvija veliki broj psihoorganskih bolesti. One su na margini, zaboravljene, kako od društva tako i od svoje porodice. Imamo dosta slučajeva gdje su i njihova djeca zlostavljači. Potisnuta trauma čini čuda i pravi neke vrlo čudne okvire u kojima preživjele osobe nastavljaju da žive.

Problem predstavlja i trangeneracijski prenos trauma.

-Mislim da je danas jako važno raditi sa mladim ljudima, ne treba ih pikovati i reći - ti si sin ili kći toga i toga. Generalno treba raditi sa mladima i provoditi široku edukaciju o miru. Ne treba da govorimo o ratu i da se vraćamo na tu temu, već o miru i kako on treba da izgleda. To će pomoći mladim ljudima da ne ponove greške kroz koje smo mi prošli, a sigurno će pomoći i preživjelima da nađu svoje mjesto, budu poštovane, nestigmatizirane zbog toga što im se dogodilo ne njihovom voljom. Sigurna sam da niko od nas ne bi želio da bude u logoru, silovan, iscrpljivan glađu...

Traume korisnica Udruženja “Snaga žene” su, kaže dr Antić, različite.

-Dosta radimo sa ženama koje su preživile između ostalog i seksualno zlostavljanje i silovanje u ratu, onima koje su zbog progonstva morale da napuste svoje domove pa su se našle u različitim regijama u BiH, kao i sa povratnicama, jer i povratak na neki način znači retraumatizaciju i ponovni ulazak u svoju traumatski priču. Igrom slučaja, veliki broj žena iz Srebrenice je bio u Tuzli pa smo sa njima imali kontakt kada su počeli prvi povratci. Priče koje smo slušali sve vrijeme dok su bile u izbjegličkim kampovima ili alterantivnim smještajima su pominjanje kuće, povratak… Čini mi se da se jedina rehabilitacija u tom trenutku vidjela u tome. U periodu prije desetak godina malo žena je pominjalo šta se njima direktno desilo. Traumatizacija je u BiH bila multidimenzionalna. Nije to bio samo logor. Bili su i veliki gubici članova porodice, doma, progonstvo, život u izbjegličkim naseljima,  fiskulturnim salama… Svaki od tih detalja je traumatizirajući. Žene koje su preživjele seksualno zlostavljanje su dugo ćutale o tome, jer su smatrale da je pored ostalih trauma, ta zanemariva.

Zakoni o zaštiti žrtava ratne torture su u BiH kasno donijeti.

-Žene su već dosta pretrpile i remodelirale svoju traumu. Dokazivanje učinjenog zločina je samo po sebi traumatizirajuće i ponižavajuće za njih. Mi inače radmo sa korisnicama i na pripremi za postupak dokazivanja. Danas imamo u BiH komisije pred koje žene izlaze radi dokazivanja pretprljene torture. Udruženje “Snaga žene” je jedna od certificiranih organizacija koja može dati svoje mišljenje u prilog toga da neka od žena bude proglašena žrtvom ratne torture. Mislim da je u redu da postoji komisija, ali je to za žene još jedna traumatizacija.

Mi smo kroz naš rad tokom dugog niza godina došli do toga da smo certificirana organizacija. Imali smo već povjerenje i kontakt sa tim osobama, dugo smo sa njima radili, znali smo njihove priče. Nedostajalo nam je par detalja koji su značajni da bi se potvrdilo da jesu žrtve, ali svako ispitivanje pred velikim brojem ljudi, ponovno razgolićivanje cijele te priče i traume koja se dogodila, zaista djeluje retraumatizirajuće i mi nakon dokazivanja statusa ili pripreme žrtava za svjedočenje na Sudu BiH, par mjeseci moramo intenzivno raditi sa preživjelima da bi ih ponovo mogli vratiti na neki nivo od ranije, da bi se ta trauma opet smjestila u “neku od ladica” u glavi.

Trauma ometa u svakodnevnom životu, utiče i remodelira identitet i karakter osobe, a na tome niko ne radi, društvo mora da se pozabavi tim.

Jedna od aktivnosti Udruženja “Snaga žene” je i izložba simboličnog naslova “ŽIve smo”, koja govori o snovima 11 žena koje su preživjele rat. Foto izložba je zajednički rad sa Corneliom Suhan, njemačkom fotografkinjom, direktoricom njemačke NVO Vive Zene e.V. Dortmund.

-Izložba je nastala prije dvije godine. Šest mjeseci smo intenzivno radile na prikupljanju materijala. Bilo je planirano da za pola godine posjetimo šest gradova u BiH, kao i Zagreb i Beograd. U tome nas je omela pandemija, pa smo produžili program na godinu dana. Posljednji grad u kom je izložba postavljena bila je Bijeljina. Intresantne su priče tih žena. Uspjeli smo da na zanimljiv način prikažemo njihovu prošlost, da su te žene imale izvrsne predispozicije za dobar život, međutim rat i traumatizacija su promjenili njihove snove, budućnost… Mnoge nisu uspjele da završe školu jer su bile u logoru. Danas su domaćice, majke, vrlo inteligentne, jako vrijedne, važne ovom društvu, ne trebamo ih zaboraviti, već ostati uz njih i pomoći im da naprave dalje korake i bar donekle dotaknu budućnost kakvu su željele.

Detalji

Objavljeno 16 Jul 2020

Novi Zakon o besplatnoj pravnoj pomoći u Republici Srpskoj koji je objavljen u Službenom glasniku RS početkom ovog mjeseca, usklađen je sa Zakonom o zaštiti žrtava ratne torture u RS u dijelu koji se odnosi na pravo žrtava na besplatnu pravnu pomoć.

Naime, u članu 35 ovog zakona stoji da “pravo na besplatnu pravnu pomoć po kriterijumu ličnog svojstva ili statusa pred nadležnim organom, bez obzira na utvrđene finansijske kriterijume iz člana 32. ovog zakona imaju žrtve ratne torture (stav 4).

Besplatna pravna pomoć se ostvaruje kao: opšte obavještenje o pravima i obavezama, pravni savjeti i pomoć u popunjavanju obrazaca, pravna pomoć u sačinjavanju svih vrsta pismena, pravna pomoć u postupcima mirnog rješavanja spora (medijacija) u skladu sa zakonom, zastupanje na sudu i sačinjavanje apelacija.

Pravo na besplatnu pravnu pomoć, u skladu sa odredbama ovog zakona, ostvaruje se u upravnom postupku (u dijelu koji se odnosi na sačinjavanje žalbi i vanrednih pravnih lijekova), upravnom sporu, parničnom, vanparničnom i izvršnom postupku.

Građani pravo na besplatnu pravnu pomoć ostvaruju u Centru za besplatnu pravnu pomoć RS, a kancelarije su organizovane u pet gradova.

Кancelarija Banja Luka

Slavka Rodića 4

Tel: 051 / 233 570 ; 233 571

Faks: 051 / 233 560

Email: info@mpr-centar.org

Кancelarija Doboj

Svetog Save 20

Tel: 053 / 200 210; 200 211

Faks: 053 / 200 212

Email: doboj@mpr-centar.org

Кancelarija Trebinje

Obala Luke Vukalovića 45

Tel: 059 / 272-551

Faks: 059 / 272-550

Email: trebinje@mpr-centar.org

Кancelarija Istočno Sarajevo

Stefana Nemanje 13

Tel: 057 / 310-451

Faks: 057 / 310-450

Email:centaris@teol.net

Кancelarija Bijeljina

Majevička 33-35

Tel: 055 / 292-440

Faks: 055 / 292-441

Email: ppomoc.bn@teol.net

Centar je organizovao i tzv. „uredovne dane“ u svim ostalim gradovima/opštinama u kojima se nalazi sjedište osnovnih sudova.

Detalji

Objavljeno 15 Jul 2020

Opštinska organizacija porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila Bratunac je formirana je u novembru  2006. godine, a u martu sljedeće godine, sticanjem minimalnih uslova za rad, otvorili su vrata kancelarije u Bratuncu.

Od 2006. godine, funkciju predsjednice Organizacije obavlja Radojka Filipović, koja je ujedno od 2015. godine i predsjednica skupštine Republičke organizacije porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila RS.

Rad Organizacije usmjeren je na poboljšanje statusa njenih članova.

Radojka kaže da je Bratunac opština u koju se tokom rata i poslije potpisivanja Dejtonskog sporazuma doselio ogroman broj izbjeglih i raseljenih Srba iz opština koje su po Dejtonu  pripale Federaciji BiH.

-Otuda je Bratunac opština sa velikim brojem lica koja imaju status žrtava ratne torture i zahvaljujući Zakonu oko 30 žrtava je ostvarilo pravo i na mjesečnu novčanu nadoknadu. U postupku je više od deset zahtjeva, tako da ovaj proces ostvarivanja prava i dalje traje. Ono što je zabrinjavajuće je da su od ukupnog broja podnesenih zahtjeva 30% bila djeca.

Radojka smatra da su žrtve ratnog seksualnog nasilja na marginama društva i u prethodnom periodu jako malo je urađeno za bolji položaj ove kategorije. Formiranje udruženja koja u Republici Srpskoj okupljaju žrtve rata dijelom je osnažilo dio žrtava da progovore o seksualnom i svakom drugom nasilju kojem su bile izložene od 1990 - 1996. godine.

-Evidentno je da dosta žena neće nikad progovoriti o seksualnom nasilju. Neke ne govore iz bezbjednosnih razloga, jer se plaše za svoj život ili za život članova porodice. Pojedine ne govore zbog „sramote“. Veliki broj žrtava seksualnog nasilja nije među živima. Otuda statistika koju imamo nije pravi pokazatelj svega onoga što se dešavalo tokom godina rata.  

Koliko je formiranje mreža podrške odgovor na potrebe preživjelih u ostvarivanju prava po osnovu ovog Zakona, i drugih specifičnih potreba žrtava ratne torture?

-Rok od pet godina od objavljivanja Ukaza o proglašenju Zakona o zaštiti žrtava ratne torture je relativno kratak rok da bi sve žrve ostvarile svoje pravo, ali formiranje mreže podrške za unapređenje ostvarivanja prava preživelima ratne torture će omogućiti da se otklone sve prepreke koje stoje na putu, kako podnosiocima zahtjeva, tako i predstavnicima odjeljenja boračko-invalidske zaštite pri lokalnim upravama kod implementacije ovog zakona. Umrežavanje institucija i nevladinih organizacija s ciljem pružanja sveobuhvatne podrške, pomoći i zaštite žrtavama  ratne torture je jedini put i način da ova kategorija društva ostvari pravo, tj. dobije satisfakciju za torturu kojoj su bili izloženi.

Kakva su Vaša iskustva u Organizaciji, da li su Vam se obraćale žrtve ratne torture i seksualnog nasilja i na kakve su probleme nailazile u stvarivanju prava?

-Određeni broj naših članica ima status porodica poginulih i nestalih boraca i civila, a istovremeno su i same bile žrtve ratne torture. Znači da pored gubitka člana porodica (supruga, roditelja ili djeteta) nose i teško breme lične traume. Veoma mali broj naših članica u nekom ranijem periodu je progovorio o seksualnom nasilju. Rijetki su primjeri da se žrtva seksualnog nasilja pojavila pred pravosuđem BiH i dokazala nasilje, ali postoje i takvi primjeri. Mali broj počinilaca je zahvaljujući tim sudskim procesima stigla zaslužena kazna. Ono što žrtve obeshrabruje je sporost u radu pravosuđa, suočavanje sa počinicima nasilja, iznova proživljavanje svega što su preživjele,  izostanak podrške institucija, male kazne za počinioce i niz drugih razloga. Od usvajanja Zakona pa do danas stojimo na raspolaganju žrtvama ratne torture i problemi koji su postojali na samom početku su prevaziđeni. Prije svega bile su to nedoumice kod podnošenja zahtjeva i dokumentacije koja je neophodna u upravnom postupku. Danas je situacija dosta povoljnija jer statistika potvrđuje da je veliki broj podnesenih zahtjeva pozitivno riješen i to nas raduje.

Kako cijenite značaj donošenja ovog Zakona, i šta je praksa pokazala, da li ima neke manjkavosti?

-Pozdravljamo donošenje Zakona o zaštiti žrtava ratne torture ali je donesen sa zakašnjenjem jer mnoge žrtve ga nisu dočekale. Dug protok vremena od završetka rata i počinjenog nasilja umanjuje mogućnost dokazivanja. Mnogi počinioci seksualnog i svakog drugog nasilja više nisu među živima. Ali, bez obzira na sve ovo, Zakon omogućava žrtvama da ostvare pravo na status, novčanu nadoknadu na mjesečnom nivou, pravo na zdravstvenu zaštitu, banjsku rehabilitaciju, besplatnu pravnu pomoć, pravo na zapošljavanje i samozapošljavanje po projektima Vlade RS i druga prava. To je prednost ovog Zakona, a na  mreži podrške je da informacija o Zakonu  dođe do svih žrtava ratne torture. Kao jedna od karika u lancu podrške, trudićemo se da tako i bude.

Detalji

Objavljeno 27 Jun 2020

Mirsad Duratović je kao dječak bio logoraš i jedva se spasao. Te, 1992. godine ubijeni su mu otac, brat od 15 godina i brojni rođaci. Vratio se u Prijedor i živi sa majkom.

Jedan je od osnivača i lidera Udruženja logoraša „Prijedor '92“, aktivista koji se godinama bori za ljudska prava žrtava rata i povratnika. Odbornik je Demokratske fronte u Skupštini grada Prijedora, donedavno je bio i predsjednik gradske skupštine, ali je podnio ostavku.

Vjerovatno je prvi Prijedorčanin povratnik, koji je podnio zahtjev za ostvarivanje statusa i prava, propisanih tim zakonom.

- Podnio sam u februaru ove godine zahtjev za priznavanje statusa žrtve ratne torture gradskom Odeljenju za boračko invalidsku zaštitu u Prijedoru. Dao sam izjavu, priložio potvrdu Međunarodnog Crvenog krsta, što je, smatram, sasvim dovoljno za utvrđivanje statusa. Prošla su puna četiri mjeseca, još nisam dobio nikakav odgovor: ni rješenje, ni eventualnu obavijest da dopunim zahtjev. Znam da je bila korona kriza i da je rad organa uprave bio usporen, ali mislim da, bez obzira na to, čekanje predugo traje. Rekli su mi da će tražiti i podatke od Tužilaštva i Suda BiH, jer sam naveo da sam bio svjedok u sudskim postupcima. U tim postucima sam, između ostalog, naveo da sam kao maloljetnik, bio korišten kao živi štit.

Da li vi, kao aktivista, imate i neki poseban razlog što ste, za razliku od mnogih drugih žrtava iz Prijedora, podnijeli ovaj zahtjev?

Ja sam možda i prvi Bošnjak u Republici Srpskoj, koji je podnio zahtjev po osnovu Zakona o zaštiti žrtava ratne torture RS. Specifično je za Prijedor što 90 odsto bivših logoraša živi u inostranstvu. Upravo zato sam podnio zahtjev u februaru, očekujući da će do ljeta postupak biti okončan i da ću kroz taj postupak otkriti kako procedura teče, koje obrasce treba popuniti, kakvu dokumentaciju pripremiti, kako bih, na ljeto, kada ljudi iz inostranstva dođu u Prijedor na odmor, mogao na osnovu tog iskustva da im pomognem, da brzo i bez problema podnesu zahtjeve za ostvarivanje statusa žrtve ratne torture. Jedna je stvar, dakle, kada samo isčitate zakon, pa ljudi koji podnose zahtjev šetaju lijevo – desno, otkrivajući na koji se način zahtjev provodi. Ali, kada već prođete kroz postupak, onda možete jasno reći: tu je zid, tu je stepenica, tu je prepreka, ona se ovako može prevazići. Možeš ljudima reći, nemoj ići tamo, idi diretkno u tu i tu kancelariju. Uglavnom, procedura nije komplikovana, a ima još vremena da i drugi podnesu zahtjeve i ja se nadam da će mnogi to učiniti.

Jeste li otkrili bar neki od tih „zidova i stepenica“, koje spominjete? Ima li, po vašem mišljenju, skrivene diskriminacije u provođenju Zakona o zaštiti žrtava ratne torture RS?

Za proceduru u primjeni još ne znam, ali diskriminacije ima u samom zakonu. Još dok je trajala javna raspava o nacrtu tog zakona, u ime udruženja logoraša „Prijedor 92“, ukazivao sam na to. Zajedno sa predstavnicima OSCE i bošnjačkim poslanicima u Narodnoj skupštini RS, kreirali smo amandmane, koji su uvršteni u Zakon, ali je ipak ostalo još „zidova i stepenica“.

Jedno od diskriminatornih rješenja jeste to da se status ne može dokazivati na osnovu svjedočenja dvojice svjedoka. Imate, recimo. ljudi koji su bili u logorima, a nemaju nikakav nikakav dokument koji su izdale institucije RS. Žene žrtve seksualnog nasilja, Srpkinje, koje su došle u RS iz Hrvatske ili sa teritorije sadašnje Federacije BiH, i koje su bili žrtve Armije BiH, ili HVO, ili hrvatske vojske ili policije, su prije deset ili 15 godina, na osnovu izjava svjedoka, zadokumetovane kao žrtve torture u Republičkom centru za istraživanje rata i ratnih zločina RS. I sada Centar, na osnovu toga, izdaje uvjerenje, koje je ključni dokaz za priznanje statusa. A s druge strane, ženi koja je, na primjer, bila žrtva torture u Omarskoj, ne mogu druge dvije žene iz logora Omarska svjedočiti da je bila žrtva torture. Kako to da su dva svjedoka prije nekoliko godina bila validna kao dokaz, a danas nisu.

Takođe, u postupku dokazivanja priznaje se samo dokumentacija organa i institucija RS. Dakle, ako je logoraš Bošnjak dao, nakon razmjene, izjavu na teritoriji Federacije BiH, to nije dokaz. S druge strane, ako je Srbin razmijenjen, pa je u ratu dao izjavu organima RS u zoni odgovornosti Vojske RS, ta izjava ima dokaznu snagu, jer ju je zadokumentovao organ RS.

Da li ste onda saglasni sa  primjedbama pojedinih kritičara zakona, koji tvrde da se u mnogim slučajevima, dokazi za priznavanje statusa traže od onih koji su odgovorni za patnje žrtava torture?

Da. Evo, na primjer, kada je u pitanju logor Omarska, prema presudi Haškog tribunala utvrđeno je da su policija, odnosno MUP RS, bili odgovorni za unutrašnje obezbjeđenje logora. Zar je onda logično da sada neko ko je doživio torturu u Omarskoj ide u MUP u Prijedoru da traži uvjerenje da je bio u logoru.

Milorad Kojić, direktor Republičkog centra za istraživanje rata i ratnih zločina RS, tvrdi da u primjeni ovog zakona nema diskriminacije, ni po osnovnu vjerske ili etničke pripadnosti, ni po osnovu toga kakva je, u određenom slučaju torture, bila uloga policije ili Vojske RS?

Ne tvrdim ni ja da ima diskriminacije u primjeni zakona, ali problem je što je sam zakon diskriminatorski, iz razloga koje sam već naveo. A šta je sa primjenom, evo vidjećemo na mom primjeru.

Posebno osjetljiva kategorija su žene koje su preživjele seksualno nasilje u ratu. Da li one imaju odgovarajući tretman u Zakonu, pogotovo ako su bile zaštićene svjedokinje u sudskim postupcima?

Ovaj zakon nije u dovoljnoj mjeri i pod jednakim uslovima za sve, omogućio da te žene u RS ostvare svoja prava. Uz pomoć udruženja, neke od tih žena, Bošnjakinja, ostvarile su svoja prava u Federaciji BiH, ali i to im komplikuje život, jer one, da bi ostvarivale prava po federalnom zakonu, moraju imati prebivalište u Federaciji BiH. Tako su se neke od njih, iako su se vratile u svoje kuće u RS, fiktivno prijavile u Federacji BiH i na neki način „prevarile sistem“, ali samo zato da bi imale od čega da žive, jer su to žene vrlo narušenig fizičkog i psihičkog zdravlja i umanjene radne sposobnosti, mnoge od njih se nisu mogle vratiti na radna mjesta, a nemaju uslove za penziju, pa nemaju drugog izbora, nego da ostvare neku naknadu na osnovu pretrpljenih patnji.

S druge strane, ako neka žena, na primjer, živi u Prijedoru, a prijavljena je u Sanskom Mostu, mora, ako je nešto zaboli, putovati dokotru 30 kilometara, ili plaćati pregled kod privatnika. Sada je u toku procedura za izmjenu federalnog zakona iz ove oblasti, kao bi se žrtvama ratne torture, koje su ostvarile prava u Federaciji BiH, omogućilo da ta prava zadrže i ako mjesto boravka prijave na teritoriji RS. Možda bi bolje, jednostavnije i pravednije rješenje bilo da postoji zakon iz ove oblasti na nivou BiH, jer sve bi žrtve torture, na kraju krajeva trebalo da budu ravnopravne.

Kad su u pitanju zaštićene svjedokinje, one ne mogu ostvariti svoja prava, kao žrtve ratne torture, ukoliko se, u upravnom postupku, ne otkrije njihov identitet. Ako vi kažete da ste bili svjedok onda nadležno Odjeljenje traži uvjerenje od Suda i Tužilaštva. Ukoliko ste bili zaštićeni svjedok, Tužilaštvo ni Sud ne mogu izdati uvjerenje o tome, jer ne smiju otkriti vaš identitet.

S obzirom na stigmatizaciju, naročito žena žrtava seksualnog nasilja u ratu, da li je problem što se postupak vodi u lokalnim organima uprave?

Možda je, bez obzira na sve, ipak  jedino moguće rješenje da se ti postupci vode na lokalnom nivou, ali problem je kako se ti postupci vode, ne samo kada je u pitanju Zakon o zaštiti žrtava ratne torture, nego i drugi zakoni. Bespotrebno se vrši ponovna viktimizacija žrtava u postupku jer se traži izjava i kada dokazi postoje. Iako imam dokaz Međunarodnog Crvenog krsta da sam bio u logoru, morao sam, ponovo, davati izjavu o tome šta sam preživio, a to  je retraumatizacija.

Detalji

Objavljeno 27 Jun 2020

Odjeljenje za boračko-invalidsku i civlinu zaštitu Grada Bijeljina ima dva odsjeka. Sa načelnikom Odjeljenja i šefovima/cama odsjeka, broji 20 službenika/ca, 11 žena i 9 muškaraca. Od početka primjene Zakona, Odjeljenje je zaprimilo 34 zahtjeva za ostvarivanje statusa i prava zbog preživljene torture u ratu.

Željka Grujičić, šefica Odsjeka za upravno-pravne poslove i zaštitu korisnika, kaže da su prvi zahtjev za ostvarivanje statusa i prava žrtava ratne torture zaprimili u oktobru 2018. godine, kada im se prvi put obratila  i žrtva ratnog silovanja.

-Deset lica je ostvarilo pravo na novčanu naknadu kao žrtve seksualnog nasilja, a za 14 osoba priznat je status bez prava na novčano primanje. Odbili smo četiri zahtjeva, četiri zahtjeva su u postupku, a na dva čekamo saglasnost Ministarstva. Ukupno smo imali četiri žalbe na naša rješenja i sve su odbijene kao neosnovane.

Od 10 žrtava seksualnog nasilja kojima su u bijeljinskom Odjeljenju za boračko-invalidsku i civlinu zaštitu priznata prava, jedna je preminula, a jedna je zadržala pravo civilne žrtve rata.

-Bilo je i odbijenih zahtjeva jer u postupku nije utvrđeno da su pretrpjele seksualno nasilje.

Prije početka primjene Zakona, Željka i još dvoje službenika iz Odjeljenja su prošli obuku koju je organizovalo Ministarstvo rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske. Smatra da su obuke i dalje potrebne:

-Službenicima Odjeljenja bi uvijek dobrodošao svaki vid obuke koji bi olakšao rad na utvrđivanja statusa i ostvarivanja prava iz oblasti boračko-invalidske zaštite.

U početku primjene Zakona najčešće nejasnoće su bile ukoliko žrtva nije bila evidentirana u bazi Republičkog centra za istraživanje rata i ratnih zločina, i nije imala medicinsku dokumentaciju.

-Poslije održanih seminara o primjeni Zakona, nejasnoće su uglavnom razjašnjene. Ako imamo dilema tražimo tumačenje od Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite. Pomaže nam i saradnja sa kolegama iz drugih opština i gradova.

Službenici/ce Odjeljenja dijele kancelarije, izuzev šefa Odsjeka i načelnik Odjeljenja ali se uslovi rada prilagođavaju potrebama stranaka:  

-Za uzimanje izjave oslobodi se prostor za nesmetan rad i poštivanje privatnosti žrtve. Žrtva se inače prvo obraća službenicima koji rade na referatu koji obuhvata i žrtve ratne torture, gdje dobijaju zahtjev i uputstva o dokumentaciji koju treba da prilože uz zahtjev. Zahtjev predaje u pisarnicu (protokol), gdje se zaprimaju svi zahtjevi i razvrstavaju po odjeljenjima.

Uključivanje u mrežu podrške za ostvrivanje prava po osnovu Zakona o zaštiti žrtava ratne torture smatra značajnim i bila je redovna učesnica svih sastanaka mreže.  

-Povezujemo se sa drugim institucijama koje takođe rade sa ovom kategorijom lica i razmjenjujemo iskustva, dolazimo do novih saznanja. Primarni cilj nam je pomoći žrtvama.  

Željka kaže da nisu do sada imali programe prevencije od profesionalnog sagorijevanja iako je uzimanje izjava od žrtava seksualnog nasilja izuzetno težak i stresan proces, i za  žrtve i za službenike/ce koji vode postupak.

Detalji

Objavljeno 24 Jun 2020

Republički centar za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica je upravna organizacije Republike Srpske koja, pri ostvarivanju prava po osnovu  Zakona o zaštiti žrtava ratne torture, izdaje uvjerenja kojima se potvrđuje da je neka osoba u ratu preživjela torturu. Ova uvjerenja često su ključni dokaz u postupku za ostvarivanje statusa žrtve torture i prava koja iz toga proizilaze. Milorad Kojić, direktor Centra za Facebook stranicu “Od Zakona do Prava” kaže da je Zakon bio potreban i da Centar, sa arhivom kojom raspolaže, nastoji da doprinese njegovom provođenju.  

-Generalno, mislim da je zakon ispunio svrhu, jer prije njegovog donošenja ta kategorija žrtava nije imala mogućnost da ostvari  status i prava. Neke od tih žrtava nisu bile tretirane po Zakonu o zaštiti civilnih žrtava rata RS, odnosno nisu u roku podnijele zahtjev.

Zaključno sa junom 2020. godine, Republički centar za istraživanje rata i ratnih zločina  je, kao jedna od institucija koja ima prikupljene podatke i dostavlja uvjerenje o tome, dobila 441 zahtjev od prvostepenih organa, odnosno opštinskih i gradskih  odjeljenja za boračko invalidsku zaštitu, za izdavanje uvjerenja. Izdali smo uvjerenja za 356 lica, dok je za 87 lica izdato obvaještenje da se lica ne nalaze u evidencijama Centra. Veliki broj od tih 87 slučajeva se odnosi na vojnike, a vojnici ne mogu ostvarivati pravo po Zakonu o zaštiti žrtava ratne torture. To je Zakonom jasno precizirano, ali su nam ipak prvostepeni organi slali zahtjeve da izdamo uvjerenja, mada smatram da je trebalo da takav zahtjev, bez daljeg postupka, odbace kao nedopušten.

Za jedan broj lica zaista nismo imali podatke, pa nismo ni mogli da izdamo uvjerenje. Radi se uglavnom o ženama žrtvama ratne toruture, koje iz njima opravdanih razloga, prije svega porodičnih, nisu ranije davale izjave o tome šta su preživjele, jer nisu htjele da budu stigmatizovane u svojoj sredini i da objašnjavaju porodici kroz šta su prošle.  Mi, dakle, u takvim slučajevima, nismo imali nijedan dokument na osvnovu kojeg bismo mogli da potvrdimo da su one bile žrtve ratne torture.

Takvi se slučajevi, pretpostavljam, odnose na seksualno nasilje u ratu?

-Da, najveći broj takvih slučajeva se odnosi na seksualno nasilje. Međutim, Centar je samo jedna od institucija u lancu, koja može da dokazuje da je neko lice prošlo torturu. Zakon jasno definiše da prvostepeni organi, između ostalog, traže od Centra uvjerenje, kojim mi dokazujemo kakve je oblike torture, u kojem periodu i na kom mjestu, neko lice doživjelo. Mi ne smijemo da dostavljamo dokumentaciju, nego samo uvjerenje izdato na osnovu dokumentacije kojom raspolažemo.

Ne može, na kraju krajeva, jedna institucija ni imati svu dokumentaciju. Vi u Srbiji ili Hrvatskoj imate nekoliko različitih arhiva koji se bave ili Drugim svjetskim ratom ili drugim istorijskim događajima.

Kakvav je vaš stav o tome da se, eventualno, nekim nevladinim oranizacijama daju ovlaštenja u smislu provođenja ovog zakona i ostvarivanja prava žrtava rate torture?

-Mislim da institucije treba da rade svoj posao, a nevladine organizacije mogu da budu podrška institucijama i upravo iz tog razloga, u vrijeme kada je kreiran ovaj Zakon, u čemu su učestvovali i predstavnici ovog Centra i nevladinih orgnizacija, došlo se do stava da NVO mogu da daju mišljenje, koje nema obavezujući karakter. To se mišljenje odnosi prije svega na to da li je neko od lica koje je podnijelo zahtjev, član tog udruženja, recimo Saveza logoraša, Žena žrtava rata, ili bilo kog drugog udruženja sa teritorije RS, koje okuplja žrtve. Na osnovu mišljenja se ne može odlučivati.

Na osnovu zahtjeva za izdavanje uvjerenja možete li procijeniti koliko je muškaraca, a koliko žena žrtava ratne torture u RS?

-Od ukupnog broja onih koji su se obratili Centru, 75 odsto su osobe ženskog pola. Od toga, za 48 žena su izdata uvjerenja da je nad njima u ratu izvršeno seksualno nasilje.

Razumljivo je da prvostepene postupke vode lokalni organi vlasti, ali da li je po vašem mišljenju, upravo kad su u pitanju žrtve seksualnog nasilja u ratu, pogotovo u malim zajednicama, problem to što moraju podnije zahtjev u svom mjestu boravka, jer ste i sami rekli da postoji problem stigmatizacije žrtava?

-Prije usvajanja Zakona rađene su edukacije sa službenicima koji rade taj posao u lokalnim zajednicama i sa nevladinim organizacijama: i u smislu zaštite ličnih podataka podnosilaca zahtjeva i u smislu zaštite integriteta žrtva. Propisane su čak i sankcije za službenike koji ne vode računa o tome, upravo zbog opasnosti od stigmatizacije žrtava. Ne smije službenik da priča u lokalnoj zajednici o postupcima na kojima radi. Međutim, dvostepenost postupka se može postići jedino na taj način, da organi uprave u lokalnim zajednicama vode prvostepene postupke, kako bi lice, koje je nezadovoljno prvostepenim rješenjem, moglo da podnese žalbu višoj instanci.

S druge strane, postoje praktični razlozi u prilog tome da se zahtjev za pokretanje postupka podnosi u lokalnoj zjednici. Obično su žrtve ratne torture žene iz ruralnih područja i iz udaljenih zajednica, koje žive u lošijoj materijalnoj situaciji. I sad zamislite da neka žena iz Kravice, ili iz Hercgovine mora da dođe u Banjaluku da bi podnijela zahtjev. Mislim da bi to mogao biti problem i da je mnogo praktičnije da one zahtjev podnose u svojoj opštini.

Kakva je situacija, kada se kao žrtve ratne torture pojavljuju osobe koje su bile u sudskim postupcima zatićene svjedokinje. Da li one mogu, bez obzira na to, doći do dakaza o tome šta su pretrpjele?

-Imali smo i takvih slučajeva, ali, naravno, ne mogu govoriti o kome se radi. Status zaštićenog svjedoka u sudskom postupku nije problem kada je u pitanju ostvarivanje statusa i prava po Zakonu o zaštiti žrtava ratne torture RS. Veći je problem kada sud, u sklopu krivičnog postupka, ne donese odluku o naknadi štete, nego zaštićenog svjedoka uputi na parnicu, radi ostvarivanja tog prava. Recimo, ako žene koje su bile žrtve seksualnog nasilja uputite na parnicu, ona u paričnom postupku mora otkriti svoj identitet. Dakle sud u krivičnom postupku utvrdi da je neka žrtva pretrpjela strah, fizički i psihički bol, sve su to elementi bitni za utvrđivanje visine naknade nematerijale štete i sud može, u sklopu kivičnog postupka, odučiti o tome, ali sudovi to ne čine.

Dakle, kada je u pitanju Zakon o zaštiti žrtava ratne torture RS, žene koje su bile zaštičene svjedokinje, mogu ostvariti svoja prava?

-Naravno. U takvim slučajevima se postupak vodi po posebnim kriterijima i uz poseban stepen zaštite.

Sa ženama žrtvama seksuanog nasilja, pa i onima koje su bile žaštićeni svjedoci, mi smo i ranije sarađivali, imali smo radionice za njihovo psihosocijalno osnaživanje. Neke od učesnica tih radionica su prvi put u životu bile u hotelu, prvi put su zapjevale nakon torture koju su preživjele, prvi put slobodno progovorile o traumatičnom iskustvu. Jako su to teške sudbine i društvo treba da se više posveti njihovom psihosocijalnom osnaživanju i da im pruži veću podršku.

Koliko su žrtve zaista osnažene da se bore za svoja prava? Eto, ako uzmemo u obzir samo statistiku, koliko ste vi zadovoljni brojem zahtjeva za ostvarivanje statusa žrtve torture, s obzirom na broj dokumentovnih slučajva?

-U našim evidencijama mi imamo više od 1.700 žena koje su preživjele razne oblike ratne torture. Ono što mi nemamo, jeste podatak koliko je u međuvremenu tih osoba umrlo, koliko njih se odselilo u inostranstvo. Dakle, mi nemamo sve podatke, na osnovu kojih bismo mogli procijeniti koliko u Republici Srpskoj imamo žena koje bi mogle podnijeti zahtjev za ostvrivanje prava. Moja poruka je da svako ko može da ostvari status ili prava na osnovu ovog zakona treba da se obrati nadležnom organu i podnese zahtjev.

Koliko je, prema vašim saznanjima, među podnesenim zahtjevima, odnosno onima koji su tražili uvjerenje Centra, bilo onih najtežih slučajeva, kao što je trudnoća, porođaj ili pobačaj, nako silovanja u ratu?

-Bilo je i takvih zahtjeva, ne znam kakve su bile odluke prvostepenih organa, ali se sjećam, na primjer, jednog takvog slučaja iz Zvornika.

Zakonom je propisani rok za podnošenje ovih zahtjeva pet godina.  Smatrate li da bi taj rok mogao biti produžen, s obzirom na vanredne okolnosti zbog epidemije korona virusa, kada pojedini organi uprave nisu radili i kretanje građana bilo ograničeno?

-Naravno da bi trebalo produžiti taj rok. Uostalom, rokovi su produženi i za neke druge postupke, koji u doba vanrednih okolnosti nisu mogli da se provode. Tu  ne bi trebalo da bude problema i ako bude potrebno, ja ću se lično zalagati za takvo rješenje.

-Zakonom o zaštiti žrtava ratne torture RS propisano je da on isključuje diskriminaciju, po bilo ko osnovu. Da li ste tokom primjene zakona ipak primjetili da postoje neki vidovi prikrivene diskrimiacije?

-Kroz proces izdavaja uvjerenja nismo zaista primjetili nikakvu diskriminaciju. Zakon se primjenjuje na teritoriji Republike Srpske i jednak je za sve građane, bez obzira na nacionalnu ili vjersku pripadnost…

Ili ulogu Vojske i policije Republike Srpske u tim slučajevima?

-Naravno. Bilo je zahtjeva, koje su podnosili Bošnjaci. Dva ili tri lica bošnjačke nacionalnosti sa teritorije Broda su podnijela zahtjev za ostarivanje statusa žrtve ratne torture.

Da li je bilo zahtjeva koje su podnosile žrtve iz Omarske, Keraterma i drugih mjesta ratne torture u Prijedoru?

-Koliko je meni poznato, iz te regije nije bilo zahtjeva. Stav Centra je da ćemo svaki dokument koji imamo, bez obzira na nacionalnost ili vjeroispovjest žrtve i bez obzira na sve duge okolnosti staviti na raspolaganje, odnosno na osnovu naše dokumentacije izdati uvjerenje. Moguće je da su neka od tih lica, na koje se odnosi vaše pitanje, svoja prava iz ove oblasti ostvarili na teritoriji Federacije BiH.

Da li imate saznanja, kakva su iskustva iz Fedracije BiH, kada su u pitanju status i prava žrtava ratne torture, s obzirom na to da je u tom entitetu zakon iz ove oblasti usvojen prije nego u Republici Srpskoj?

-Nemam takva saznanja, jedno što znam je da je u Fedraciji BiH oko 900 lica ostvarilo svoja prava iz ove oblasti.

Detalji

Objavljeno 24 Jun 2020

Nusreta Sivac, mirovna aktivistkinja iz Prijedora i predratna sutkinja, dobitnica je više značajnih međunarodnih nagrada u oblasti odbrane ljudskih prava. Danas je penzionerka i živi u Prijedoru u koji se vratila 2002. godine. Tokom rata preživjela je strahote logora Omarska.

Kako ocjenjujete značaj Zakona o zaštiti žrtava ratne torture u Republici Srpskoj i efekte njegove dosadašnje primjene?

Mnogo se kasnilo sa usvajanjem ovog zakona, mnoge žrtve su umrle, a da nisu dočekale zakon. Ali, šta je tu je, kako bi se reklo narodskim jezikom, bolje ikad nego nikad. Nemam konkretne podatke o efektima primjene Zakona ni u Republici Srpskoj ni na području Prijedora, a jedino na osnovu toga se mogu procijeniti efekti zakona. U tom smislu najbitniji je podatak, koliko je osoba za ovo vrijeme, a prošlo je skoro dvije godine od stupanja Zakona na snagu, podnijelo zahtjev za utvrđivanje statusa i prava propisanih tim zakonom. Na osnovu toga mogli bismo procijeniti koliko je ljudi prepoznalo ovaj zakon kao priliku da ostvari svoja prava, al i koliko građani vjeruju institucijama.

Prema podacima Republičkog centra za istraživanje rata i ratnih zločina RS, koji, na osnovu podataka iz svojih arhiva, izdaje uvjerenje da je neka osoba preživjela ratnu torturu, u cijeloj RS zahtjeve je podnijelo najmanje 441 osoba, a broj zahtjeva u Prijedoru je minimalan.

Ni ja nemam informaciju da je bilo ko od žrtava torture iz Prijedora, koji pripadaju povratničkoj populaciji, podnio takav zahtjev, a imam, kroz svoj angažman, brojne kontakte sa tim ljudima. Možda ja griješim, možda će oni podnijeti zahtjeve u narednom periodu, jer rok za podnošenje zahtjeva traje pet godina. Ipak, to što u Prijedoru još nema velikog broja zahtjeva svjedoči o tome kako povratnici doživljavaju taj zakon.

Od donošenja Zakona traje debata da li je on diskriminatoran, iako je Zakonom jasno definisano da je diskriminacija, po bilo kojem osnovu, isključena.  Smatrate li da u primjeni ovog Zakona ipak ima skrivene diskriminacije?

Prvobitna verzija Zakona je bila katastofalna. To je bila očigledna diskriminacija. Drago mi je da nakon svih pritisaka na resorno ministarstvo, i uopšte na donosioce zakona, neke stvari korigovane: od samog roka za podnošenja zahtjeva, do priznanja presuda međunarodnih i domaćih sudova kao dokaza u upravnom postupku. Zakon je, po mom sudu, inkorporirao standarde iz međunarodnih i evropskih konvencija, tako da u samom zakonu nisam uočila mogućnosti za prikrivenu diskriminaciju.

Ni kada postoji najbolja volja, zakonodavac ne može unaprijed predvidjeti šta se sve u praksi može dešavati. Znači, kroz praksu, kroz odeđene slučajeve može se ispostaviti da nešto nije pokriveno zakonom i da se diskriminacija provlači kroz te “rupe”.

Ključni je problem što je kod nas, a kada kažem kod nas, mislim na cijelu BiH, politika upetljana u sve sfere života. Uostalom i ovako kasno donošenje Zakona o zaštiti žrtava ratne torture RS je rezultat vladajućih politika.

Da li ste vi lično, ili neko vama blizak, podnijeli zahtjev za ostvarivanje prava po Zakonu o o zaštiti žrtava ratne torture RS?

Ja nisam podnijela takav zahtjev, ni u Federaciji BiH, ni u Republici Srpskoj.

A namjeravate li da to učinite?

U dilemi sam.

Zašto?

Imam svoje razloge lične prirode. Za sada.

Mislim da je ključni problem u BiH, to što građani nemaju povjerenja u institucije. Pogotovo je to nepovjerenje izraženo među stanovništvom, koje i nakon svih ovih godina, definišemo kao povratničko. Da se razmijemo, mislim da je situacija, po tom pitanju, slična i u Republici Srpskoj i u Federaciji BiH. Još je kod povratničke popluacije prisutan strah, još smo svjedoci diskriminacije povratnika u oba entiteta, ne samo u zaštiti žrtava ratne torture, nego i kad su u pitanju druga prava, poput zapošljavanja, pristupa socijalnim uslugama i slično.

Prema inormacijama kojim do sada raspolažemo, oko 75 odsto podnosilaca zahtjeva za ostvarivanje prava po osnovu Zakona o zaštiti žrtava ratne torture RS su žene, a značajan broj njih su bile žrtve seksualnog nasilja. Da li ste iznenađeni tim podacima?

Nisam iznenađena. Mnogo je žena u ratu pretrpjelo torturu, a ipak žene su spremnije da se, bez obzira na sva ograničenja, bore za svoja prava, dok su muškarci inertni, skloniji da galame, kukaju i kritiziraju. Uostalom ovaj zakon se odnosi samo na osobe koje nisu bile u vojnoj službi, a među civilima je u ratu bilo mnogo više žena, nego muškaraca.

Detalji

Objavljeno 24 Jun 2020

Dijana Đurić, predsjednica Društva psihologa Republike Srpske kaže da traume ratnog silovanja i torture spadaju u grupu najtežih kompleksnih trauma. Posljedice se osjećaju na fizičkom, emocionalnom i socijalnom planu. Pored narušenog fizičkog zdravlja, česta je i simptomatologija posttraumatskog stresnog premećaja koji postaje hronifikovan i dovodi do trajnih promjena ličnosti gdje uglavnom dominiraju depresivne karakteristike.

-Kako će se žrtva nositi sa tim iskustvom zavisi od mnogih faktora, same okolnosti događaja, stepena torture, prijetnje i bespomoćnosti;  osobina ličnosti same žrtve, načina na koji se nosi sa stresom; podrške i razumijevanja porodice i socijalnog okruženja. Međutim, bez obzira na manifestna ponašanja, odnosno koliko žrtve uspijevaju da potiskuju svojim ponašanjem i prikrivaju osjećanja, u dubljem razgovoru sa njima se vidi koliko su posljedice trajno narušile osobu i koliki je duboki stepen patnje.

Koliko se trauma od seksualnog nasilja razlikuje od drugih trauma od nasilja?

-Bilo koji vid torture ugrožava integritet pojedinca i ugrožava samopoštovanje  te ostavlja pored fizičkih i emocionalnih posljedica i posljedice u socijalnim odnosima. Čest je gubitak vjere u ljude,  potreba za osamljivanjem, izbjegavanje mjesta i ljudi koji podsjećaju na događaj. Kod  traume seksualnog zlostavljanja dodatni je problem što je žrtva “trajno osramoćena”, stigmatizovana.  U većini društava seksualnost je tabu i seksualno ponašanje se često uzima kao jedan od kriterijuma moralnosti osobe. Na žalost, često smo svjedoci da se i u mirnodopskim uslovima bar dio odgovornosti za seksualno nasilje, prebacuje i na žrtvu. Ovo  kod žrtava izaziva osjećaj stida, poniženja i bespomoćnosti iz kojeg najčešće ne uspjevaju izaći. Takvi osjećaji se javljaju i kod članova porodice i drugih osoba koje su prisustvovale činu nasilja.

Kakav bi odgovor društvo trebalo da ima na tako složenu traumu? Šta bi trebalo da bude minimum pomoći?

-Trauma ratnog silovanja se ne može objasniti  samo iz ugla jedne struke jer je to problem koji ima više dimenzija tako i pomoć žrtvama treba biti realizovana kroz integrativni, multisektorski pristup koji bi uključivao psihosocijalnu podršku žrtvi i članovima porodica. Pored procesuiranja počinilaca značajno je da i društvo kroz svoje institucije i postojeće resurse prizna žrtvama status i oda jednu vrstu priznanja.  Posebno je značajno da u široj društvenoj zajednici razvijemo svijest o ovom problemu da žrtve ne bi bile izložene predrasudama i stigmatizaciji, što ionako tešku situaciju otežava i produbljuje traumu.

Šta treba da imaju u vidu službenici lokalnih uprava kada procesuiraju zahtjeve preživjelih seksualnog nasilja?

-Na žalost, od žrtava često čujemo da su izložene ponižavajućim, nedobronamjernim komentarima u različitim institucijama. Za kvalitetan prisutup u radu potrebno je da službenici imaju određena znanja o samoj prirodi ove traume i koje su njene posljedice. Potrebno je i da se suoče sa svojim razmišljanjima i stavovima o žrtvama ratnog silovanja da bi prevazišli  određene predrasude i stavove koji diskriminišu žrtvu, te da imaju istinsku želju da pomognu i svoj posao obavljaju profesionalno.

Kako da izaberu najbolji pristup? Šta da izbjegavaju?

-Profesionalni pristup, kao i u svakom poslu, uključuje poštovanje prema korisnicima određenih usluga. Komunikacija treba da bude u okviru potrebnog za obavljanje posla, bez suvišnih komentara i nepotrebnih pitanja, često samo da bi se zadovoljila lična znatiželja. Ukoliko žrtva ima  potrebu da priča, treba je slušati sa pažnjom i poštovanjem, ali i to kontrolisati, te na asertivan način vratiti priču u profesionalne okvire, da bi se izbjegla sekundarna traumatizacija, te prevenirao nastanak sindroma sagorijevanja.

Koliko su u riziku osobe koje rade sa žrtvama? Koliko je važno da se za njih razvije mehanizam protiv profesionalnog sagorijevanja?

-Ovaj problem je davno prepoznat u pomagačkim profesijama. Poslovi koji zahtijevaju  neposredan i lični kontakt  sa traumatizovanim ljudima  uključuju  uživljavanje u emocionalna stanja onih s kojima rade, tako da su pomagači kontinuirano izloženi velikom broju tužnih i nesretnih priča, te preplavljeni opisima traumatskih događaja i gubitaka o kojima im govore njihovi klijenti. Zbog toga je gotovo nemoguće izbjeći posrednu traumatizaciju, pa  se u većini pomagačkih profesija za profesionalce organizuje grupna ili individualna psihološka podrška ili supervizija, u cilju ventiliranja teških osjećanja, podsjećanja na okvire profesionalnih mogućnosti, te unapređenje stručnosti i tehnika rada. A najvažniji cilj je prevencija sindroma sagorijevanja profesionalnaca.

Koliko je formiranje mreža odgovor na potrebe i službenika i preživjelih u ostvarivanju prava po osnovu ovog Zakona, i drugih specifičnih potreba žrtava ratne torture?

-Formiranje mreža ima višestruku korist. Često različiti sektori i službe nemaju uvid u rad jedni drugih i imaju nerealna očekivanja od drugih, a nekad i od sebe,  te prelaze profesionalne okvire, što ih dodatno opterećuje i smanjuje efikasnost u radu. Ovo je posebno izraženo kod korisnika koji imaju višestruke probleme ili kod traumatizovanih osoba čija truama je preplavljujuća pa često preplavljuje i pomagače koji žele učiniti više nego što su njihove mogućnosti. Dobro je da znamo gdje možemo uputiti žrtvu u skladu sa njenim potrebama, a njena, a i svoja očekivanja, staviti u realne okvire. Time osnažujemo žrtvu da preuzme kontrolu nad svojim životom i  da prostora i svojim drugim životnim ulogama.