Dijana Đurić, predsjednica Društva psihologa Republike Srpske kaže da traume ratnog silovanja i torture spadaju u grupu najtežih kompleksnih trauma. Posljedice se osjećaju na fizičkom, emocionalnom i socijalnom planu. Pored narušenog fizičkog zdravlja, česta je i simptomatologija posttraumatskog stresnog premećaja koji postaje hronifikovan i dovodi do trajnih promjena ličnosti gdje uglavnom dominiraju depresivne karakteristike.
-Kako će se žrtva nositi sa tim iskustvom zavisi od mnogih faktora, same okolnosti događaja, stepena torture, prijetnje i bespomoćnosti; osobina ličnosti same žrtve, načina na koji se nosi sa stresom; podrške i razumijevanja porodice i socijalnog okruženja. Međutim, bez obzira na manifestna ponašanja, odnosno koliko žrtve uspijevaju da potiskuju svojim ponašanjem i prikrivaju osjećanja, u dubljem razgovoru sa njima se vidi koliko su posljedice trajno narušile osobu i koliki je duboki stepen patnje.
Koliko se trauma od seksualnog nasilja razlikuje od drugih trauma od nasilja?
-Bilo koji vid torture ugrožava integritet pojedinca i ugrožava samopoštovanje te ostavlja pored fizičkih i emocionalnih posljedica i posljedice u socijalnim odnosima. Čest je gubitak vjere u ljude, potreba za osamljivanjem, izbjegavanje mjesta i ljudi koji podsjećaju na događaj. Kod traume seksualnog zlostavljanja dodatni je problem što je žrtva “trajno osramoćena”, stigmatizovana. U većini društava seksualnost je tabu i seksualno ponašanje se često uzima kao jedan od kriterijuma moralnosti osobe. Na žalost, često smo svjedoci da se i u mirnodopskim uslovima bar dio odgovornosti za seksualno nasilje, prebacuje i na žrtvu. Ovo kod žrtava izaziva osjećaj stida, poniženja i bespomoćnosti iz kojeg najčešće ne uspjevaju izaći. Takvi osjećaji se javljaju i kod članova porodice i drugih osoba koje su prisustvovale činu nasilja.
Kakav bi odgovor društvo trebalo da ima na tako složenu traumu? Šta bi trebalo da bude minimum pomoći?
-Trauma ratnog silovanja se ne može objasniti samo iz ugla jedne struke jer je to problem koji ima više dimenzija tako i pomoć žrtvama treba biti realizovana kroz integrativni, multisektorski pristup koji bi uključivao psihosocijalnu podršku žrtvi i članovima porodica. Pored procesuiranja počinilaca značajno je da i društvo kroz svoje institucije i postojeće resurse prizna žrtvama status i oda jednu vrstu priznanja. Posebno je značajno da u široj društvenoj zajednici razvijemo svijest o ovom problemu da žrtve ne bi bile izložene predrasudama i stigmatizaciji, što ionako tešku situaciju otežava i produbljuje traumu.
Šta treba da imaju u vidu službenici lokalnih uprava kada procesuiraju zahtjeve preživjelih seksualnog nasilja?
-Na žalost, od žrtava često čujemo da su izložene ponižavajućim, nedobronamjernim komentarima u različitim institucijama. Za kvalitetan prisutup u radu potrebno je da službenici imaju određena znanja o samoj prirodi ove traume i koje su njene posljedice. Potrebno je i da se suoče sa svojim razmišljanjima i stavovima o žrtvama ratnog silovanja da bi prevazišli određene predrasude i stavove koji diskriminišu žrtvu, te da imaju istinsku želju da pomognu i svoj posao obavljaju profesionalno.
Kako da izaberu najbolji pristup? Šta da izbjegavaju?
-Profesionalni pristup, kao i u svakom poslu, uključuje poštovanje prema korisnicima određenih usluga. Komunikacija treba da bude u okviru potrebnog za obavljanje posla, bez suvišnih komentara i nepotrebnih pitanja, često samo da bi se zadovoljila lična znatiželja. Ukoliko žrtva ima potrebu da priča, treba je slušati sa pažnjom i poštovanjem, ali i to kontrolisati, te na asertivan način vratiti priču u profesionalne okvire, da bi se izbjegla sekundarna traumatizacija, te prevenirao nastanak sindroma sagorijevanja.
Koliko su u riziku osobe koje rade sa žrtvama? Koliko je važno da se za njih razvije mehanizam protiv profesionalnog sagorijevanja?
-Ovaj problem je davno prepoznat u pomagačkim profesijama. Poslovi koji zahtijevaju neposredan i lični kontakt sa traumatizovanim ljudima uključuju uživljavanje u emocionalna stanja onih s kojima rade, tako da su pomagači kontinuirano izloženi velikom broju tužnih i nesretnih priča, te preplavljeni opisima traumatskih događaja i gubitaka o kojima im govore njihovi klijenti. Zbog toga je gotovo nemoguće izbjeći posrednu traumatizaciju, pa se u većini pomagačkih profesija za profesionalce organizuje grupna ili individualna psihološka podrška ili supervizija, u cilju ventiliranja teških osjećanja, podsjećanja na okvire profesionalnih mogućnosti, te unapređenje stručnosti i tehnika rada. A najvažniji cilj je prevencija sindroma sagorijevanja profesionalnaca.
Koliko je formiranje mreža odgovor na potrebe i službenika i preživjelih u ostvarivanju prava po osnovu ovog Zakona, i drugih specifičnih potreba žrtava ratne torture?
-Formiranje mreža ima višestruku korist. Često različiti sektori i službe nemaju uvid u rad jedni drugih i imaju nerealna očekivanja od drugih, a nekad i od sebe, te prelaze profesionalne okvire, što ih dodatno opterećuje i smanjuje efikasnost u radu. Ovo je posebno izraženo kod korisnika koji imaju višestruke probleme ili kod traumatizovanih osoba čija truama je preplavljujuća pa često preplavljuje i pomagače koji žele učiniti više nego što su njihove mogućnosti. Dobro je da znamo gdje možemo uputiti žrtvu u skladu sa njenim potrebama, a njena, a i svoja očekivanja, staviti u realne okvire. Time osnažujemo žrtvu da preuzme kontrolu nad svojim životom i da prostora i svojim drugim životnim ulogama.