Mirsad Duratović je kao dječak bio logoraš i jedva se spasao. Te, 1992. godine ubijeni su mu otac, brat od 15 godina i brojni rođaci. Vratio se u Prijedor i živi sa majkom.
Jedan je od osnivača i lidera Udruženja logoraša „Prijedor '92“, aktivista koji se godinama bori za ljudska prava žrtava rata i povratnika. Odbornik je Demokratske fronte u Skupštini grada Prijedora, donedavno je bio i predsjednik gradske skupštine, ali je podnio ostavku.
Vjerovatno je prvi Prijedorčanin povratnik, koji je podnio zahtjev za ostvarivanje statusa i prava, propisanih tim zakonom.
- Podnio sam u februaru ove godine zahtjev za priznavanje statusa žrtve ratne torture gradskom Odeljenju za boračko invalidsku zaštitu u Prijedoru. Dao sam izjavu, priložio potvrdu Međunarodnog Crvenog krsta, što je, smatram, sasvim dovoljno za utvrđivanje statusa. Prošla su puna četiri mjeseca, još nisam dobio nikakav odgovor: ni rješenje, ni eventualnu obavijest da dopunim zahtjev. Znam da je bila korona kriza i da je rad organa uprave bio usporen, ali mislim da, bez obzira na to, čekanje predugo traje. Rekli su mi da će tražiti i podatke od Tužilaštva i Suda BiH, jer sam naveo da sam bio svjedok u sudskim postupcima. U tim postucima sam, između ostalog, naveo da sam kao maloljetnik, bio korišten kao živi štit.
Da li vi, kao aktivista, imate i neki poseban razlog što ste, za razliku od mnogih drugih žrtava iz Prijedora, podnijeli ovaj zahtjev?
Ja sam možda i prvi Bošnjak u Republici Srpskoj, koji je podnio zahtjev po osnovu Zakona o zaštiti žrtava ratne torture RS. Specifično je za Prijedor što 90 odsto bivših logoraša živi u inostranstvu. Upravo zato sam podnio zahtjev u februaru, očekujući da će do ljeta postupak biti okončan i da ću kroz taj postupak otkriti kako procedura teče, koje obrasce treba popuniti, kakvu dokumentaciju pripremiti, kako bih, na ljeto, kada ljudi iz inostranstva dođu u Prijedor na odmor, mogao na osnovu tog iskustva da im pomognem, da brzo i bez problema podnesu zahtjeve za ostvarivanje statusa žrtve ratne torture. Jedna je stvar, dakle, kada samo isčitate zakon, pa ljudi koji podnose zahtjev šetaju lijevo – desno, otkrivajući na koji se način zahtjev provodi. Ali, kada već prođete kroz postupak, onda možete jasno reći: tu je zid, tu je stepenica, tu je prepreka, ona se ovako može prevazići. Možeš ljudima reći, nemoj ići tamo, idi diretkno u tu i tu kancelariju. Uglavnom, procedura nije komplikovana, a ima još vremena da i drugi podnesu zahtjeve i ja se nadam da će mnogi to učiniti.
Jeste li otkrili bar neki od tih „zidova i stepenica“, koje spominjete? Ima li, po vašem mišljenju, skrivene diskriminacije u provođenju Zakona o zaštiti žrtava ratne torture RS?
Za proceduru u primjeni još ne znam, ali diskriminacije ima u samom zakonu. Još dok je trajala javna raspava o nacrtu tog zakona, u ime udruženja logoraša „Prijedor 92“, ukazivao sam na to. Zajedno sa predstavnicima OSCE i bošnjačkim poslanicima u Narodnoj skupštini RS, kreirali smo amandmane, koji su uvršteni u Zakon, ali je ipak ostalo još „zidova i stepenica“.
Jedno od diskriminatornih rješenja jeste to da se status ne može dokazivati na osnovu svjedočenja dvojice svjedoka. Imate, recimo. ljudi koji su bili u logorima, a nemaju nikakav nikakav dokument koji su izdale institucije RS. Žene žrtve seksualnog nasilja, Srpkinje, koje su došle u RS iz Hrvatske ili sa teritorije sadašnje Federacije BiH, i koje su bili žrtve Armije BiH, ili HVO, ili hrvatske vojske ili policije, su prije deset ili 15 godina, na osnovu izjava svjedoka, zadokumetovane kao žrtve torture u Republičkom centru za istraživanje rata i ratnih zločina RS. I sada Centar, na osnovu toga, izdaje uvjerenje, koje je ključni dokaz za priznanje statusa. A s druge strane, ženi koja je, na primjer, bila žrtva torture u Omarskoj, ne mogu druge dvije žene iz logora Omarska svjedočiti da je bila žrtva torture. Kako to da su dva svjedoka prije nekoliko godina bila validna kao dokaz, a danas nisu.
Takođe, u postupku dokazivanja priznaje se samo dokumentacija organa i institucija RS. Dakle, ako je logoraš Bošnjak dao, nakon razmjene, izjavu na teritoriji Federacije BiH, to nije dokaz. S druge strane, ako je Srbin razmijenjen, pa je u ratu dao izjavu organima RS u zoni odgovornosti Vojske RS, ta izjava ima dokaznu snagu, jer ju je zadokumentovao organ RS.
Da li ste onda saglasni sa primjedbama pojedinih kritičara zakona, koji tvrde da se u mnogim slučajevima, dokazi za priznavanje statusa traže od onih koji su odgovorni za patnje žrtava torture?
Da. Evo, na primjer, kada je u pitanju logor Omarska, prema presudi Haškog tribunala utvrđeno je da su policija, odnosno MUP RS, bili odgovorni za unutrašnje obezbjeđenje logora. Zar je onda logično da sada neko ko je doživio torturu u Omarskoj ide u MUP u Prijedoru da traži uvjerenje da je bio u logoru.
Milorad Kojić, direktor Republičkog centra za istraživanje rata i ratnih zločina RS, tvrdi da u primjeni ovog zakona nema diskriminacije, ni po osnovnu vjerske ili etničke pripadnosti, ni po osnovu toga kakva je, u određenom slučaju torture, bila uloga policije ili Vojske RS?
Ne tvrdim ni ja da ima diskriminacije u primjeni zakona, ali problem je što je sam zakon diskriminatorski, iz razloga koje sam već naveo. A šta je sa primjenom, evo vidjećemo na mom primjeru.
Posebno osjetljiva kategorija su žene koje su preživjele seksualno nasilje u ratu. Da li one imaju odgovarajući tretman u Zakonu, pogotovo ako su bile zaštićene svjedokinje u sudskim postupcima?
Ovaj zakon nije u dovoljnoj mjeri i pod jednakim uslovima za sve, omogućio da te žene u RS ostvare svoja prava. Uz pomoć udruženja, neke od tih žena, Bošnjakinja, ostvarile su svoja prava u Federaciji BiH, ali i to im komplikuje život, jer one, da bi ostvarivale prava po federalnom zakonu, moraju imati prebivalište u Federaciji BiH. Tako su se neke od njih, iako su se vratile u svoje kuće u RS, fiktivno prijavile u Federacji BiH i na neki način „prevarile sistem“, ali samo zato da bi imale od čega da žive, jer su to žene vrlo narušenig fizičkog i psihičkog zdravlja i umanjene radne sposobnosti, mnoge od njih se nisu mogle vratiti na radna mjesta, a nemaju uslove za penziju, pa nemaju drugog izbora, nego da ostvare neku naknadu na osnovu pretrpljenih patnji.
S druge strane, ako neka žena, na primjer, živi u Prijedoru, a prijavljena je u Sanskom Mostu, mora, ako je nešto zaboli, putovati dokotru 30 kilometara, ili plaćati pregled kod privatnika. Sada je u toku procedura za izmjenu federalnog zakona iz ove oblasti, kao bi se žrtvama ratne torture, koje su ostvarile prava u Federaciji BiH, omogućilo da ta prava zadrže i ako mjesto boravka prijave na teritoriji RS. Možda bi bolje, jednostavnije i pravednije rješenje bilo da postoji zakon iz ove oblasti na nivou BiH, jer sve bi žrtve torture, na kraju krajeva trebalo da budu ravnopravne.
Kad su u pitanju zaštićene svjedokinje, one ne mogu ostvariti svoja prava, kao žrtve ratne torture, ukoliko se, u upravnom postupku, ne otkrije njihov identitet. Ako vi kažete da ste bili svjedok onda nadležno Odjeljenje traži uvjerenje od Suda i Tužilaštva. Ukoliko ste bili zaštićeni svjedok, Tužilaštvo ni Sud ne mogu izdati uvjerenje o tome, jer ne smiju otkriti vaš identitet.
S obzirom na stigmatizaciju, naročito žena žrtava seksualnog nasilja u ratu, da li je problem što se postupak vodi u lokalnim organima uprave?
Možda je, bez obzira na sve, ipak jedino moguće rješenje da se ti postupci vode na lokalnom nivou, ali problem je kako se ti postupci vode, ne samo kada je u pitanju Zakon o zaštiti žrtava ratne torture, nego i drugi zakoni. Bespotrebno se vrši ponovna viktimizacija žrtava u postupku jer se traži izjava i kada dokazi postoje. Iako imam dokaz Međunarodnog Crvenog krsta da sam bio u logoru, morao sam, ponovo, davati izjavu o tome šta sam preživio, a to je retraumatizacija.