Nusreta Sivac, mirovna aktivistkinja iz Prijedora i predratna sutkinja, dobitnica je više značajnih međunarodnih nagrada u oblasti odbrane ljudskih prava. Danas je penzionerka i živi u Prijedoru u koji se vratila 2002. godine. Tokom rata preživjela je strahote logora Omarska.
Kako ocjenjujete značaj Zakona o zaštiti žrtava ratne torture u Republici Srpskoj i efekte njegove dosadašnje primjene?
Mnogo se kasnilo sa usvajanjem ovog zakona, mnoge žrtve su umrle, a da nisu dočekale zakon. Ali, šta je tu je, kako bi se reklo narodskim jezikom, bolje ikad nego nikad. Nemam konkretne podatke o efektima primjene Zakona ni u Republici Srpskoj ni na području Prijedora, a jedino na osnovu toga se mogu procijeniti efekti zakona. U tom smislu najbitniji je podatak, koliko je osoba za ovo vrijeme, a prošlo je skoro dvije godine od stupanja Zakona na snagu, podnijelo zahtjev za utvrđivanje statusa i prava propisanih tim zakonom. Na osnovu toga mogli bismo procijeniti koliko je ljudi prepoznalo ovaj zakon kao priliku da ostvari svoja prava, al i koliko građani vjeruju institucijama.
Prema podacima Republičkog centra za istraživanje rata i ratnih zločina RS, koji, na osnovu podataka iz svojih arhiva, izdaje uvjerenje da je neka osoba preživjela ratnu torturu, u cijeloj RS zahtjeve je podnijelo najmanje 441 osoba, a broj zahtjeva u Prijedoru je minimalan.
Ni ja nemam informaciju da je bilo ko od žrtava torture iz Prijedora, koji pripadaju povratničkoj populaciji, podnio takav zahtjev, a imam, kroz svoj angažman, brojne kontakte sa tim ljudima. Možda ja griješim, možda će oni podnijeti zahtjeve u narednom periodu, jer rok za podnošenje zahtjeva traje pet godina. Ipak, to što u Prijedoru još nema velikog broja zahtjeva svjedoči o tome kako povratnici doživljavaju taj zakon.
Od donošenja Zakona traje debata da li je on diskriminatoran, iako je Zakonom jasno definisano da je diskriminacija, po bilo kojem osnovu, isključena. Smatrate li da u primjeni ovog Zakona ipak ima skrivene diskriminacije?
Prvobitna verzija Zakona je bila katastofalna. To je bila očigledna diskriminacija. Drago mi je da nakon svih pritisaka na resorno ministarstvo, i uopšte na donosioce zakona, neke stvari korigovane: od samog roka za podnošenja zahtjeva, do priznanja presuda međunarodnih i domaćih sudova kao dokaza u upravnom postupku. Zakon je, po mom sudu, inkorporirao standarde iz međunarodnih i evropskih konvencija, tako da u samom zakonu nisam uočila mogućnosti za prikrivenu diskriminaciju.
Ni kada postoji najbolja volja, zakonodavac ne može unaprijed predvidjeti šta se sve u praksi može dešavati. Znači, kroz praksu, kroz odeđene slučajeve može se ispostaviti da nešto nije pokriveno zakonom i da se diskriminacija provlači kroz te “rupe”.
Ključni je problem što je kod nas, a kada kažem kod nas, mislim na cijelu BiH, politika upetljana u sve sfere života. Uostalom i ovako kasno donošenje Zakona o zaštiti žrtava ratne torture RS je rezultat vladajućih politika.
Da li ste vi lično, ili neko vama blizak, podnijeli zahtjev za ostvarivanje prava po Zakonu o o zaštiti žrtava ratne torture RS?
Ja nisam podnijela takav zahtjev, ni u Federaciji BiH, ni u Republici Srpskoj.
A namjeravate li da to učinite?
U dilemi sam.
Zašto?
Imam svoje razloge lične prirode. Za sada.
Mislim da je ključni problem u BiH, to što građani nemaju povjerenja u institucije. Pogotovo je to nepovjerenje izraženo među stanovništvom, koje i nakon svih ovih godina, definišemo kao povratničko. Da se razmijemo, mislim da je situacija, po tom pitanju, slična i u Republici Srpskoj i u Federaciji BiH. Još je kod povratničke popluacije prisutan strah, još smo svjedoci diskriminacije povratnika u oba entiteta, ne samo u zaštiti žrtava ratne torture, nego i kad su u pitanju druga prava, poput zapošljavanja, pristupa socijalnim uslugama i slično.
Prema inormacijama kojim do sada raspolažemo, oko 75 odsto podnosilaca zahtjeva za ostvarivanje prava po osnovu Zakona o zaštiti žrtava ratne torture RS su žene, a značajan broj njih su bile žrtve seksualnog nasilja. Da li ste iznenađeni tim podacima?
Nisam iznenađena. Mnogo je žena u ratu pretrpjelo torturu, a ipak žene su spremnije da se, bez obzira na sva ograničenja, bore za svoja prava, dok su muškarci inertni, skloniji da galame, kukaju i kritiziraju. Uostalom ovaj zakon se odnosi samo na osobe koje nisu bile u vojnoj službi, a među civilima je u ratu bilo mnogo više žena, nego muškaraca.