SOS Telefon
1264
Telefon 24h
+387 66 810 800
Pišite nam
ngo.lara@teol.net
fondacija.lara@gmail.com
×

Silovanje, trgovina ljudima i femicid. Radmila Žigić zna mnogo o nasilju koje žene trpe zbog rata. Kao novinarka, pratila je rat u Bosni i Hercegovini '90-ih godina, a nedugo nakon toga postala je jedna od pionirki u borbi protiv trgovine ljudima u zemlji.

Radmila Žigić je na čelu fondacije Lara, organizacije za ženska prava koja je jedan od partnera fondacije Kvinna till Kvinna u Bosni i Hercegovini. Tokom rata '90-ih radila je kao novinarka, a 1998. godine bila je jedna od osnivačica fondacije Lara. Foto: Imrana Kapetanović

Bilo joj je 32 godine kad je izbio rat. Kada je rekla da želi izvještavati o ratu, Radmila Žigić, mlada žena i novinarka, naišla je na sumnju.

“Nisu me smatrali vjerodostojnom. Bila sam mlada, žena i zgodna, ako mogu tako da kažem, na mene se gledalo samo kao na objekt požude, kaže Radmila.

U želji da se dokaže, Radmila je otišla na prvu ratnu liniju i obilazila rovove kako bi prikupila priče vojnika.

“Htjela sam pokazati da mogu biti jednako hrabra kao muškarac. Glupo, znam, ali tako sam se tada osjećala. Pila sam kafu sa vojnicima i pitala ih o njihovom životu i iskustvima, o tome kako im je bilo uzeti oružje i otići u rat, biti daleko od svojih porodica. To što sam se vratila živa, bilo je dovoljno da šokiram novinarsku industriju i steknem ugled”, kaže Radmila.

Opozicijski medij

U to vrijeme Radmila je živjela na području pod kontrolom srpskih snaga. Nije je zanimalo pisanje za državne medije, koje je kontrolirala Republika Srpska, jer su bili puni ratne propagande.

“Željela sam pisati o temama poput korupcije i etničkog čišćenja. Zločinima o kojima sam samo slušala, ali ih, srećom, nisam doživjela. Ali bez obzira što sam pisala te priče, nisam ih imala gdje objaviti”, kaže Radmila.

Nakon godinu dana stupila je u kontakt s dvojicom muških kolega koji su bili u sličnoj situaciji i odlučili su zajedničkim snagama osnovati novi, neovisni medij.

“Bio je to prvi opozicijski medij u Republici Srpskoj. I imali smo prilično veliku čitanost. No godinu dana kasnije vlasti su nam zabranile rad. Kazali su nam da ćemo biti ubijeni ako ne poslušamo. Tokom dvije godine nakon toga nijedan kolega iz domaćih medija nije se usudio razgovarati sa mnom”, kaže Radmila.

Uključivanje u ženski pokret

Danas Radmila više ne radi kao novinarka. Umjesto toga, ona vodi organizaciju za ženska prava, fondaciju Lara, koja je posvećena zaštiti žena od nasilja i promoviranju njihovog osnaživanja u javnom i političkom radu. Fondacija Lara je partnerska organizacija fondacije Kvinna till Kvinna od 1998. godine i djeluje iz grada Bijeljine, koja se nalazi u sjeverozapadnom dijelu zemlje.

Kroz svoj novinarski rad Radmila je imala priliku susresti se sa ženama iz ženskog pokreta i nevladinih organizacija, čiji rad ju je impresionirao.

“Željela sam iskoristiti svoju platformu, kao poznata novinarka, kako bih promovirala prava žena. Kad sam upoznala aktivisticu Maru Radovanović, zapanjila me njezina energija. Predložila mi je da pokrenemo žensko izdanje novine za koju sam tada radila. Iz toga se rodila ideja da zajedno pokrenemo organizaciju”, kaže Radmila.

Godine 1998. postala je jedna od osnivačica fondacije Lara i od tada je njezina predanost samo rasla.

Istraživanje trgovine ljudima

Neko vrijeme je Radmila mislila da će se njezin rad u fondaciji Lara svoditi na izdavanje ženskog izdanja novine (koju je zapravo podržavala fondacija Kvinna till Kvinna), ali onda se upustila u istraživanje druge mračne strane rata.

“Primijetila sam da se pojavljuju objekti pod nazivom 'noćni klubovi'. Imali su dosta agresivnu reklamu žena koje plešu na štangi. Htjela sam znati o čemu se radi”, kaže Radmila.

Prijatelj koji je radio u policiji joj je kazao, sasvim usputno, da se žene koje rade u tim klubovima bave prostitucijom i da su neke od tih žena, koje su uglavnom dolazile iz Ukrajine, Rumunije i Rusije, bile prisiljene ili namamljene u taj posao te da su im oduzeti pasoši.

“Ali to je krivično djelo”, kazala sam mu. Bila sam šokirana. A što je još šokantnije, sve to mi je rekao kao da je to bila najprirodnija moguća stvar”, kaže Radmila.

Policajac ju je uvjeravao da su žene vraćene svojim porodicama. No, odlučila je sama istražiti stvar.

“Željela sam saznati pravu priču i potvrditi da se zaista radi o ženama kojima se trgovalo. Do dokaza sam uspjela doći već 1998. godine kada mi je izvor iz policije rekao da se u jednom od noćnih klubova nalazi šest žena koje su bile prisiljene na prostituciju”, kaže Radmila.

Izvukla je dokumente od lokalnih vlasti koje su bile u kontaktu sa tim ženama i otkrila da je taj problem bio dobro poznat i policiji i tužilaštvu. Za nekoliko dana, spremila je materijal za objavu u novinama. Međutim, večer prije objave, njezin urednik je dobio poziv. Bio je to jedan od vlasnika klubova koji je dobio dojavu i koji je pokušao spriječiti objavu priče. Ali to ih nije spriječilo da je objave.

Sklonište za žrtve

Radmila i Mara su mukotrpno radile na širenju informacije o članku. Koristeći svoju novoosnovanu organizaciju Lara, radile su na podizanju svijesti i stupile su u kontakt sa organizacijom Human Rights Watch. U to je vrijeme organizacija Human Rights Watch radila na državnom izvještaju o ženama u kontekstu trgovine ljudima. U izvještaju je citirano istraživanje koje su napravile Radmila i Mara, a navodi se da je najmanje 2000 žena u to vrijeme bilo žrtvama trgovine ljudima u Bosni i Hercegovini.

“Tako smo dospjeli u svjetske vijesti”, kaže Radmila. “I moram reći da je Mara bila dosta hrabra. Vodila je međunarodne novinare u noćne klubove kako bi iz prve ruke svjedočili šta se događa.”

Nedugo zatim, 2000. godine, fondacija Lara otvorila je sklonište za žene koje su bile žrtve trgovine ljudima i koje su uspjele pobjeći. Ubrzo je u skloništu bilo 40 žena.

“Saznale smo njihove priče i šta se zapravo događalo u tim noćnim klubovima. Tako smo dobile argumente koji su nam bili potrebni da se izborimo za njihova prava i tako smo napravile našu prvu kampanju: “Zaustavimo moderno ropstvo”. Ljudi su znali da govorimo istinu, jer smo imale direktan kontakt sa tim ženama.”

Pod prijetnjama vlasnika

Kampanja je bila uspješna i na kraju su lokalne vlasti donijele odluku da se više ne smije otvoriti niti jedan noćni klub.

“To je bio naš prvi uspjeh i stvarno nam je dao krila. To nas je ohrabrilo da nastavimo dalje jer su zaista bila mračna vremena. Ljudi su se osjećali vrlo bespomoćno, a borba se ponekad činila uzaludnom. No svima smo pokazale da možemo napraviti promjenu”, kaže Radmila.

Međutim, raditi protiv vlasnika klubova i trgovaca ljudima bilo je vrlo opasno. Vlasnici klubova su htjeli zaustaviti njihov rad, a Mara i Radmila su dobile brojne prijetnje.

“Bojale smo se, ali nikada nismo dopustile da nam to bude prepreka. Trudile smo se biti što otvorenije u svom radu, nadajući se da će nas javnost zaštititi, ako zna šta radimo”, kaže Radmila.

I dalje hodaju ulicom

One su nastavile raditi na suzbijanju trgovine ljudima, ali nastavile su se i prijetnje. No Radmila je bila odlučna da vlasnike osudi za njihove zločine.

“Godinama sam radila sa ženama, podržavala ih kako bi svjedočile protiv vlasnika noćnih klubova i njihovog osoblja. Trebale smo svjedoke, da dođu i ispričaju svoju stranu priče.”

Nije nam uvijek polazilo za rukom. Jedan od vlasnika, koji je lično prijetio Radmili, i danas hoda ulicom.

“On živi ovdje u Bijeljini. Kad god se vidimo, pravi se kao da se ništa od ovoga nije dogodilo”, kaže Radmila.

Noćni klubovi su bili rasprostranjeni širom Bosne i Hercegovine. Nakon rata, država je bila slomljena i sa slabim institucijama i teško je bilo iskorijeniti bezakonje. Noćni klubovi su bili naročito česta pojava u Bijeljini, koja se nalazi blizu granice Srbije i Hrvatske.

“Bijeljina je na neki način bila tranzitna ruta za ilegalnu prostituciju. Tu su dolazile žene iz raznih krajeva svijeta na pijacu u BiH, a dolazili su i ljudi iz raznih krajeva zemlje da ih kupuju i odvode drugdje”, objašnjava Radmila.

“Ratovi su muška igra”

Kroz iskustvo rata i borbe za prava žena, Radmila se upoznala sa raznim oblicima nasilja koje žene trpe kao posljedicu rata.

“Na neki način, to se nije promijenilo u 30 godina. Iako su ratovi različiti, u smislu da se odvijaju u različitim kontekstima i sa različitim kulturnim pozadinama u svijetu, mislim da su problemi sa kojima se žene suočavaju vrlo slični. Jer ratovi su muška igra. Kad imate oružani sukob, mijenjaju se rodne uloge, bez obzira na to koliko ste prije bili ravnopravni. Čim izbije rat, muškarci postaju važniji od žena jer oni češće nose oružje”, kaže Radmila.

Prisjeća se kako filozofkinja Simone de Beauvoir (u svom djelu “Drugi spol”) ispituje misao da se u ratu ili sukobu životi onih koji oduzimaju živote smatraju većim od onih koji ih daju.

Nasilje i dalje traje

Nakon rata u Bosni i Hercegovini žene su obespravljene. Država je zbrinula muškarce koji su bili aktivni vojnici, a žene su ostavljene bez ičega. Nasilje kojem su izložene se nedovoljno istražuje.

“Ratovi dovode do povećanja stope rodno zasnovanog nasilja svih oblika. Odmah nakon rata žestoko smo se borile za prava žena koje su bile žrtve seksualnog nasilja. Ali kada je riječ o krivičnim djelima izazvanim posttraumatskim stresnim poremećajem kod vojnika, direktnim uzrokom nasilja nad ženama i djecom, nismo uspjele djelovati brzo”, kaže Radmila.

Tokom i nakon rata u opticaju je bilo dosta lakog oružja. To dovodi do povećane stope ubistava, ne samo žena. Stopa smrtnosti uslijed nasilja u porodici je mnogo veća.

“Nama, u ženskom pokretu, trebalo je vremena da složimo sve dijelove slagalice. Da shvatimo da je ovaj problem direktno povezan sa prisustvom velike količine oružja koje je javno dostupno i da je PTSP jedan od uzroka”, kaže Radmila.

Politika rata

Ponovna izgradnja društva nakon rata nije laka. Ljudi su izgubili sredstva za život, traumatizirani su i nemaju povjerenja jedni u druge. Pravda i odšteta su spori procesi.

“Trebalo nam je dugo da osiguramo da žene koje su bile žrtve seksualnog nasilja dobiju odštetu. Također, bilo je vrlo teško ohrabriti žene koje su doživjele ratno silovanje da ispričaju svoje priče. I dan danas je jako teško”, kaže Radmila.

Polako odmahuje glavom.

“Strašno je što politika rata, koja se smatra sredstvom za rješavanje političkih pitanja, i dalje postoji. Rat je, na neki način, poraz politike.”

/kvinnatillkvinna.org/

 

 

Kvinna till Kvinna podržava prava žena u Bosni i Hercegovini od 1993. Rat u Bosni i Hercegovini je okončan 1995. godine, ali je za sobom ostavio traumatizirano društvo. Na papiru, zakonodavstvo o jednakosti je napredno, ali je njegova provedba neujednačena. Žene zarađuju manje i malo ih je imenovano na položaje odlučivanja u politici. Nasilje nad ženama također je široko rasprostranjeno. Bosanskohercegovački ženski pokret radi na promoviranju mira, utvrđivanju odgovornosti za ratne zločine i zaustavljanju nasilja nad ženama. Kvinna till Kvinna podržava nekoliko partnerskih organizacija koje rade na promoviranju ženskih prava i položaja žena u društvu.

 

Prijavi nasilje nad ženama, ne štiti nasilnika!

Fondacija 'Lara' Bijeljina | Sva prava zadržana © 2019
Powered by limun.co