Azra Kurjaković (1980), Mirela Zjakić (1980), Sabina Zjakić (1980) i Maida Hošić (1975), Bihać
Azra Kurjaković (1980), Mirela Zjakić (1980), Sabina Zjakić (1980) i Maida Hošić (1975) iz Bihaća poginule su istog dana, 19. juna 1992. godine od razorne grante koja je pogodila naselje „Prekounje“, tzv. Midžić mahalu.
Porodice i komšije poginulih djevojaka godinama su izbjegavali govoriti o strašnoj tragediji koja ih je zadesila. No, uspjele smo obaviti razgovor sa Ismetom Iftić1, svjedokinjom događaja, koja je prvi put nakon toliko godina, pristala da govori o danu kada su poginule njene prijateljice Azra, Mirela, Sabina i Maida. Teško je podnijela razgovor, iako se za njega danima pripremala. Dala nam je i da pogledamo spomenar Mirele Zjakić kojeg i danas čuva. Razgovor smo obavili i sa nastavnicom Šahzijom Đulkić, koja još čuva sjećanja na Maidu Hošić, jednu od svojih učenica.
Azra Kurjaković, Mirela Zjakić, Sabina Zjakić i Maida Hošić su djevojke rođene „na Uni“. Sve četiri odrastale su u neposrednoj blizi kupališta “Slap na Uni“, u naselju Midžić Mahala, u Prekounju.
Azra, rođena 1980. u Bihaću, bila je najstarije dijetu u porodici Kurjaković. Imala je sestru i dva brata. Bila je nasmijana, vedrog duha, bistra i izrazito lijepa djevojčica koja je voljela da pjeva.
Mirela, rođena 16.04.1980. godine, bila je svestrana osoba nadarena za sport, ples, glumu i isticala se kao „vođa „ u društvu, voljela je da predvodi igre i bude liderica.
Sabina, rođena 1980. u Bihaću, bila je tiha i mirna djevojčica koja se nije previše isticala.
Maida Hošić, rođena 1975.g. od oca Izeta i majke Mire, bila je starija u odnosu na druge djevojke, srednjoškolka. Zajednica se sjeća da je Maida bila divno dijete, odlična učenica, kulturna, ljubazna, pametna, lijepo odgojenu i lijepog izgleda.
Četiri Bišćanke poznavale su se od malih nogu, zajedno su odrastale u istom susjedstvu i svakodnevno se družile. Bile su vesele, nasmijene, uživale su u životu i igrama. Djetinjstvo su provodile u kupanju na Uni, igrale se „graničara“, „žmire“, plesale, pjevale, kao i sva djeca njihova uzrasta. I posljednje trenutke života provele su u igri.
Mirela Zjakić je imala velikog zelenog medu kojeg je uvijek „vukla„ sa sobom, a od ljubimaca imala je mačku. Bila je jako privržena staroj majki i ocu. Slobodno vrijeme najviše je provodila sa Ismetom Iftić. Stalno su osmišljavale kreativne igre i razna takmičenja u kojima je Mirela uvijek pobjeđivala. Željela je da bude nastavnica. Imala je simpatiju, dečka iz škole po imenu Ado.
Početak rata, juni 1992. godine, Bišćani su uglavnom bili u skloništima. Tako je bilo i 19. juna, na dan tragedije. Ismeta Iftić se sjeća da ju je majka poslala u sklonište, ali je Ismeta u susjednom dvorištvu ugledala Mirelu i otišla do nje. Sjedile su ispred kuće i ispunjavale Mirelin novi leksikon. Pridružile su im se Azra i Sabina, a do njih je bila grupa starije djece. Djevojčicama je je bilo teško da pojme opasnost i užase rata, željele su da se druže i igraju. Ismeta se sjeća da je u jednom trenutku otišla do prijateljice koja je sjedila preko puta njih. Tada se razdvojila od Mirele.
„Sjedili smo ispred ulaza kuće. Bilo je to veliko društvo: Ademir i Adela Šunj, Hrvoje i Ivana Jurić, Maida, Selma. Njih tri su pisale leksikon. Sjedile su na trotoaru na ulici preko puta nas. U tom trenutku začuo se zvižduk i pala je prva granata. Uslijedio je zvuk upozorenja opšte opasnosti. Nastao je haos, počeli smo bježati“, prisjeća se Ismeta koja je pala iza velikih točkova kamiona.
Vidjela je samo dim i vatru i imala je osjećaj da gori. Svi su bili nepomični, jedino je Maida pomalo pomjerala rukama i nije imala jednu cipelu na nozi. Ismeta je bila ranjena gelerom u kuk i bila je nekih 1,5 m od mjesta gdje se poginule Azra, Mirela i Sabina. Kasnije je od ranjavanja preminula i Miada.
Sjeća se da je bila u stanju šoka i da je stalno govorila: „Ja sam ranjena, oni su mrtvi„. Na putu do kuće prišao joj je Mirelin brat, uhvatio je rukama za ramena i pitao: „Gdje je Mirela?„ Ismeta je u šoku rekla: „Ja sam ranjena, oni su mrtvi“. Došla je u svoje dvorište i srela majku koja, od šoka, uopšte nije primjetila da je i ona ranjena i da krvari.
„Tad sam pala na zemlju, svuda oko mene su bile komšije, nastao je haos, plač , vrisak ....“, sjeća se Ismeta. Odvezli su je u bolnicu gdje je vidjela veliki broj ranjenika. I u bolnici je ponavljala istu rečenicu. Kada je krenula na snimanje povrede, zadnji put je vidjela Maidu Hošić koju su prevozili na drugi odjel i sjeća se da je „pokušala nešto reći„. Maida Hošić je nakon par dana preminula. Ismeta je dijelila sobu sa Adelom Šulj koja je, takođe, bila ranjena.
Ismeta i Adela nadale su se da će od nekud čuti vijest da su i druge djevojčice preživjele. A onda su čule ljekara kako Ismetinom ocu u hodniku bolnice govori: „Sve smo pokušali, ali nismo uspjeli spasiti ih.“ Ta je rečenica ostala trajno urezana u sjećanju Ismete Iftić.
Bilo joj je jako teško kada se vratila iz bolnice. Komšiluk je bio pust. Nedostajala joj je Mirela, prijateljice. Nije bilo više zajedničkih igara, djetnjstvo je prestalo. Godina dana je neprestano plakala. Pogoršalo joj se zdravastveno stanje, rana se inficirala, dobila je temeperaturu. Godinu dana živjela je kod tetke na drugom kraju grada, kako bi se oporavila od šoka. Ali oporavak je išao jako teško, jer ju je sve oko nje podsjećalo na prijateljice koje je izgubila. Godine nisu uspjele umanjiti bol. Ismeti je i danas teško kada se sjeti 19. juna 1992. godine i gubitka koji je preživjela.
Mirelni brat je svojoj kćerki dao sestrino ime, i ona se druži sa kćerkom od Ismetinog brata, isto kao što su nekad činile Mirela i Ismeta prije toliko godina.
Četri Bišćanke, biseri Une – Azra, Sabina, Mirela i Maida stradale su u trenutku dok su uživale u životu i igrama, prkoseći ratu i granatama. Na dan njihovog stradanja, oko spomenika koji je tu podignut, okupi se rodbina, prijatelji, komšije.
Šahzija Đulkić2, nastavnica fizičke i tehničke kulture, još uvijek se dobro sjeća Maide Hošić, jedne od stradalih djevojaka. Predavala joj je četiri godine. Pamti je kao „divnu djevojčicu ...divno dijete ...omiljenu među prijateljima .....njene crne oči nikad neću moći zaboraviti...“ Na dan stradanja, Šahzija Đulkić položi cvijeće na mjesto pogibije svoje učenice i njenih prijateljica.
Milosava Tosković Leovac (1935-1996), Goražde
Pronađena je mrtva 2. februara 1996. godine u svom stanu u Goraždu. Porodica do danas nije saznala kako je Milosava okončala život.
Priču o njenom životu ispričala nam je Jadranka Leovac3, njena snaha.
Jadranka (55) je rođena u Sarajevu, gdje je dugo i živjela. Po zanimanju je pravnica i radi u Udruženju žena “Most” u Višegradu. Svekrvu Milosavu Leovac je upoznala 1987. godine, kada se udala za njenog sina Radmila.
Pamti je kao dobru ženu koju su mnogi u gradu voljeli, poštovali i cijenili. Uprkos stereotipima o odnosu svekrve i snahe, Jadranka kaže da je Milosavu doživljavala kao majku. Pamti njene savjete, između ostalih i da je govorila: “Daj drugome, a meni šta ostane”.
Milosava Leovac i njen suprug su porijeklom Crnogorci i poslije Drugog svjetskog rata su se doselili u Goražde. Tu su se vjenčali i stekli dvoje djece, sina Radmila i kćerku Radmilu.
Milosava nije bila zaposlena, bila je domaćica koja se brinula o djeci i domaćinstvu, a u slobodno vrijeme je štrikala i šila za sebe i porodicu, kao i za druge. Početkom rata u BiH, 1992. godine, Milosava je zajedno sa mužem i kćerkom Radmilom ostala u Goraždu.
Jedno jutro Radmila je otišla na posao u Čajniče i više nije mogla da se vrati kući. Roditelji, mada su još mogli otići iz grada, odlučili su da ostanu. Vjerovali su svojim komšijama i smatrali da ništa loše ne može da im se desi.
18. maja 1992. godine njenog muža Dušana, sa još 50 građana Goražda srpske nacionalnosti, odvode u Mujkovića polje, u neku kuću gdje su zatočeni. “Svi su ubijeni, osim dva čovjeka koji su uspjeli da prežive. Tijelo mog svekra do danas nije pronađeno. O njegovom i stradanju drugih građana Goražda u Mujkovića polju snimljene su i dvije emisije na RTRS”, ispričala nam je Jadranka.
Sve vrijeme rata Jadranka se dopisivala sa Milosavom preko poruka Crvenog krsta. U pismima, Milosava je izražavala uvjerenje da je njen suprug živ. Jadranka je, kako kaže, takodje dobijala informacije da je njen svekar živ i razmjenjen, te da se nalazi na teritoriji pod kontrom Srba.
“Ratna prepiska bila je neobična i često šifrirana”, kaže Jadranka dodajući: “Moja svekrva nikada nije u pismima pitala za sina, vjerovatno iz straha. U tim pismima bilo je rečenica koje su bile zacrnjene. Neko je crnim flomasterom križao riječi, ni na svjetlosti se nije moglo razaznati šta je pisalo. Valjda je to bilo uobičajeno za tu ratnu prepisku – da neko to čita i križa”.
U Milosavin stan u centru Goražda, početkom 1992. godine, useljava se jedna četveročlana bošnjačka porodica, a njoj dozvoljavaju da ostane u jednoj prostoriji. To je bila spavaća soba i nije joj bilo dozvoljeno da se slobodno kreće po ostalim prostorijama.
Jadranka i njen suprug su od komšija koje su stanovale iznad Milosave saznali da ju je ta porodica cjelo vrijeme zlostavljala i tukla. “Sjedili su sa nama i ispričali nam da je negdje 1993. i 1994. godine u Milosavin stan dovodeno još nekoliko žena, Srpkinja koje su, takodje, ostale same u Goraždu, da žive s njom u spavaćoj sobi i da su, u toku 1995.godine, kada je srpska vojska pokrenula ofanzivu na Goražde, svi Srbi koji su ostali u gradu odvedeni u podrumske prostorije u Prvomajskom naselju. Strahovali su da će biti likvidirani”.
“Kasnije sam saznala da je Milosava u tom periodu, zdjelu riže koju je dobijala, djelila sa ostalima koji su bili sa njom u zatočeništvu u tom podrumu ili logoru, ne znam kako bih to mjesto nazvala. Grupu muškaraca i žena iz tog podruma spasio je Bošnjak, Pelam, komandir specijalne jedinice”, kazala nam je Jadranka koja je 1996. godine sa porodicom iz Sarajeva došla u Novo Goražde, odnosno Kopače.
Rečeno im je da će zadnja grupa Srba, koji su bili u Goraždu, stići autobusom u Novo Goražde. U nadi da će Milosava biti u toj grupi, željno su je iščekivali. Krajem februara stigao je posljednji autobus u kome nije bilo Milosave.
“Iz autobusa je izišla jedna žena Srpkinja, koja je živjela s Milosavom u spavaćoj sobi. Ništa nije htjela reći, osim da je Milosava umrla 2. februara i da je sahranjena na groblju u Goraždu. Bez obzira koliko smo insistirali i molili da nam ispriča o životu u toj sobi, ona nije htjela ništa reći. Ni danas mi nije jasno zašto sa nama nije htjela podijeliti šta je znala”, prisjeća se Jadranka.
Prvi put kada su se stekli uslovi Jadranka i njen muž odlaze u Goražde i tada saznju da je Milosavu sahranio jedan njen komšija.
“Ništa nije znao reći o njenoj smrti, samo da je pokraj njenog tijela našao ceduljicu na kojoj je pisalo da je umrla od srčanog udara. Takođe je rekao da je Milosavino tijelo bilo svo u podlivima, što može ukazivati na smrt nastalu od srčanog udara, a takodje i od udaraca. Tako da pravu istinu, kako je ona okončala svoj zivot, nikad nismo saznali”.
Na kraju im je pomenuo i jednu komšinicu sa kojom je Milosava pila kafu. Jadranka i njen muž, puni nade da će bar nešto saznati o Milosavi, odlaze da razgovaraju s komšinicom. Nisu je pronašli, a poslije izvjesnog vremena saznali su da više nije živa.
Radmilo Leovac je pokušao doći do bosnjačke porodice koja je živjela zajedno sa Milosavom u toku rata, ali oni su napustili BiH i žive u Kanadi.
Milosava je sahranjena u Goraždu. Porodica je postavila spomen ploču na kojoj je upisano i ime njenog muža, čiji posmrtni ostaci do danas nisu pronađeni.
“Dugo me proganjao jedan san. Skoro uvijek isti. Ja pokušavam doći do Milosave, ali uvijek me zaustave neke barikade ili nešto drugo. Ne stignem do nje. Kao što ni mi nismo uspjeli doći do nje. Zakasnili smo. Kada smo stigli, bila je mrtva. Teško mi je palo ponovo prizvati sjećanje na nju. Ali mi je i drago što radite na ovoj publikaciji i što će priča o Milosavi, koju sam voljela kao majku, biti u njoj. Ona je to posebno zaslužila”, poručila je Jadranka.
Grob Milosave posjećuju njeni najbliži i s tugom je se sjećaju, u nadi da će jednom saznati istinu, ma kakva ona bila.
Iz brošure "Rat nije jednorodan", izdanje Fondacije "Lara", Bijeljina
1 Ismeta Iftić rođena je u Bihaću 1978. godine. Završila je srednju medicinsku školu, 10 godina radila je u Interexu, a trenutno je nezaposlena. Razgovor sa Ismetom vodila je Enisa Raković, 11. 11. 2015. godine u Bihaću.
2 Sa Šahzijom Đulkić razgovarala je Enisa Raković, 11. 11. 2015. godine.
3 Intervju sa Jadrankom Leovac vodila je Nada Stjepanović, 11. 12. 2015. godine u Višegradu