Pojmovnik - Pokušaj pojašnjenja nekih od pojmova koji se najčešće javljaju uz suočavanje s prošlošću
Preuzeto iz: “Pomirenje?! Priručnik za rad na suočavanju sa prošlošću kroz treninge i radionice”, Ivana Franović, Nenad Vukosavljević, Tamara Šmidling, Centar za nenasilnu akciju Beograd-Sarajevo, 2012.
Oprost je pojam koji verovatno izaziva najviše kontroverzi, posebno u slučajevima kada je reč o nasilju širokih razmera ili čak genocidu. U najmanju ruku se radi o konceptu oko koga ni u tzv. stručnoj javnosti ne postoji konsenzus šta on tačno znači i šta podrazumeva. Često je izjednačavan s pomirenjem. Neki tvrde da bez oprosta nema pomirenja i trajnog mira, neki da je očekivati oproštaj od onih koji su pretpeli velike patnje nemoralno ili je to čak nemoguće, neki ga smatraju isključivo religioznim konceptom koji je primenjiv na religiozne zajednice, itd.
Interesantno je da se za oprost kao koncept ne može reći da je razrađen, iako postoji u mnogim religijama s vekovnom tradicijom, a u nekima je čak jedna od temeljnih vrednosti; bar u monoteističkim: judaizmu, islamu i hrišćanstvu. I to polazeći od samog razumevanja boga koji je milostiv i koji prašta. U Kuranu, oprost se pominje u mnogim ajetima, u hrišćanstvu postoji verovanje da nas opraštanje čini bližim bogu, a i u judaizmu sposobnost da se oprosti spada među božanske kvalitete. Stoga, ove religije imaju veliki potencijal za promociju koncepta oprosta. Međutim, može se steći utisak u religijama nesumnjivo prisutni koncept oprosta često selektivno primenjuje kada su u pitanju oni koji su doživljeni kao neprijatelji, odnosno kao neverujući ili nevernici. Još jedna kritika ovog religioznog koncepta oprosta je to da on, s druge strane, lako može postati sredstvo kojim se po potrebi umiruju i pacifikuju vernici koji se mogu pobuniti zbog određene nepravde.1
Traženje oproštaja i izvinjenje se često izjednačavaju i poistovećuju. Johan Galtung na sebi svojstven jednostavan način opisuje u čemu je razlika:
“Izvinjavam se.” = “Voleo/la bih da to nisam uradio/la i obećavam: neću više.”
“Prihvatam tvoje izvinjenje.” = “Verujem ti, idemo dalje.”
“Molim te, oprosti mi.” = “Molim te oslobodi me osećaja krivice prema tebi.”
“Opraštam ti.” = “Ovim te oslobađam osećaja krivice prema meni.” 2
Galtung pri tom napominje da počinilac mora na neki način da zasluži da mu bude oprošteno. Minow smatra da oprost bez dobrog razloga znači prihvatanje delikta nad sobom i devalvaciju sebe.3 Često je iskreno pokajanje ono što se smatra preduslovom. Verovatno je teško oprostiti nekome ko se ne kaje zbog svog zlodela, dok se oprost čini vrlo zamislivim ako se počinilac kaje. To važi za slučaj kada je situacija crno-bela, odnosno kada je sami percipiramo kao crno-belu: žrtva je žrtva, a počinilac je počinilac (takva podela bi činila život i rasuđivanje jednostavnijim). Međutim, često je kontekst malo ili mnogo kompleksniji, pa se može dogoditi da je počinilac prethodno bio žrtva sadašnje žrtve, ili ima percepciju da je bio žrtva jer su članovi grupe kojoj pripada bili žrtve, ili je bio prisiljen da počini zlodelo, ili nije bio svestan da će određeni njegov čin imati takve posledice, odnosno nije mu bila namera da napravi zlo, ali je splet okolnosti bio takav, itd. Pa čak i u ovim situacijama, kada se radi o stravičnom nasilju i/ili velikom gubitku, može biti sasvim razumljivo da žrtva ne može da oprosti.
Mnogi oprost razumeju kao proces koji se dešava između žrtve nasilja i počinioca. Međutim, Andrew Rigby tvrdi da se radi o ličnom procesu koji ne zahteva učešće onih koji su počinili zlodelo, odnosno počinioci ne moraju ni da znaju za njega.4 Doduše, i njegovo razumevanje oprosta je malo “labavije”, za njega je to proces koji se dešava kada ljudi zarad mira nalaze način da izađu na kraj sa svojim gubitkom, kada bivaju spremni da nastave život, da puste prošlost i zaborave želju za osvetom. On smatra da je potrebno da prođe neko vreme da bi ljudi počeli da razvijaju kapacitet za oprost, i to prvo da “oproste prošlosti” u smislu prevazilaženja starih mržnji i želje za “poravnavanjem računa”, i kako kapacitet raste da oproste “drugom”, otkrivajući znake ljudskosti u onima koje su mrzeli i prezirali. Odnosno, Rigby tvrdi: U središtu ovog teškog procesa leži sposobnost da se napravi razlika između počinioca i njegovih dela, a ovo opet zahteva prepoznavanje čovečnosti drugog, koliko god to teško bilo. No upravo u tom prepoznavanju i sebe i drugog kao ljudskih bića leži seme zajedničke budućnosti. 5
Time je oprost proces koji ide paralelno s pomirenjem, odnosno delom se i preklapa s njim, jer kako kaže Ugo Vlaisavljević: “Pomirenje ne znači ništa drugo nego nemani dati ljudski lik.”6
1Videti Marc Gopin. “Forgiveness as an Element of Conflict Resolution in Religious Cultures: Walking the Tightrope of Reconciliation and Justice.” U: Mohammed Abu-Nimer, ur. Reconciliation, Justice and Coexistence: Theory and Practice (Lanham: Lexington Books, 2001): 87-99.
2Johan Galtung. “After Violence, Reconstruction, Reconciliation, and Resolution: Coping with Visible and Invisible Effects of War and Violence.” U: Mohammed Abu-Nimer, ur. Reconciliation, Justice and Coexistence, str. 7.
3Martha Minow. Between Vengeance and Forgiveness, str. 17.
4Andrew Rigby. “Forgiving the Past': paths towards a culture of reconciliation.” Paper presented at the IPRA Conference. Tampere, Finland: August, 2000.
5Ibid.
6Ugo Vlaisavljević. “Pomirenje kao najveća potreba i najveća opasnost.” Predavanje održano u Blagaju, BiH, 19.06.2011. godine u okviru programa “Korak dalje u izgradnji mira. Vrednosti i prakse”. Videti dokumentaciju modula “Treba li nam pomirenje? Mogućnosti, prepreke, izazovi.”, Centar za nenasilnu akciju, 2011.