Ženska Nevladina organizacija u BiH
SOS Telefon
1264
Telefon 24h
+387 66 810 800
Pišite nam
ngo.lara@teol.net
fondacija.lara@gmail.com
×

Usluge pravne pomoći

Sa Zakonima Na Ti

 

Fondacija "Udružene žene" iz Banja Luke u sadranji sa Fondacijom "Lara" iz Bijeljine pokreće inicijativu pod nazivom Sa Zakonima Na Ti kroz koju želimo da pozitivne pravne propose koji štite žene žrtve nasilja približi žrtvama nasilja, opštoj i stručnoj javnosti.

Kroz bolje razumijevanje načina i mogućnosti za zaštitu žrtava i sankcionisanje počinioca doprinijećemo snažnijoj primjeni važećih domaćih zakona i međunarodnih standarada u Bosni i Hercegovini.

Za početak na Vaša pitanja odgovara
prof. dr Ivanka Marković

 

  • U kojoj mjeri običaji, stereotipi i predrasude utiču na primjenu zakonskih odredbi za zaštitu žena od nasilja?

Uticaj roda, rodnih stereotipa i rodnih predrasuda na nepristrasnost sudija je pitanje kojem na našim područjima još uvijek nije posvećena dovoljna pažnja. Međutim, istraživanja koja su provedena u zemljama Evropske unije i SAD-a ukazuju da postoji značajan uticaj implicitne pristrasnosti zasnovane na rodnim stereotipima i rodnim predrasudama. To posebno dolazi do izražaja u slučajevima rodno zasnovanog nasilja u kojima se žene najčešće javljaju kao žrtve. Rodni stereotipi o ulozi žene u društvu, o očekivanim oblicima ponašanja i karakteristikama ličnosti, utiču na tumačenje i primjenu zakona, bez obzira na činjenicu da sudije, tužioci i advokati ističu da su nepristrasni i objektivni. Razlog tome jesu implicitne pristrasnosti koje postoje u svakom od nas i koje su rezultat određenog načina vaspitanja i uticaja društveno kulturnih i moralnih normi društva u kojem je tekao proces socijalizacije ličnosti.

Jedno od rijetkih istraživanja o odnosu roda, rodnih stereotipa i rodnih predrasuda i pravosudnog sistema u Bosni i Hercegovini, koje je provedeno tokom 2013. godine  putem online upitnika i individualnih intervjua (prikupljena su mišljenja 161 sudije, advokata, tužioca i stručnog saradnika) pokazuje da je 35% ispitanika ocijenilo da je prilikom odmjeravanja kazne za učinioca krivičnog djela nasilje u porodici ili porodičnoj zajednici bitno da li je žrtva (žena) sklona svađi ili „teška osoba“. Na osnovu ovoga se može zaključiti da postoji stereotip da je nasilje u porodici ponekada razumljivo, jer žene mogu biti zahtjevne, svadljive ili provokativne.

 Kada je u pitanju odnos pravosuđa prema krivičnom djelu silovanja, očito je da rodni stereotipi i rodne predrasude imaju veliki značaj prilikom utvrđivanja kredibiliteta žrtve, ukoliko je žrtva mlada žena. Tako npr. ako žrtva (žena) svjedoči o krivičnom djelu koje se desilo kasno noću, postavlja se pitanje šta je radila tako kasno u kafiću, komentariše se način njenog oblačenja, izazovno ponašanje i sl., što upućuje na zaključak da postoje određene rodne predrasude i rodni stereotipi. Najznačajniji su da promiskuitetna, seksualno provokativna ili zavodljiva žena ne može biti žrtva seksualnog napada. Ako je žena seksualno aktivna ili promiskuitetna smatra se da je „raspuštena“ odnosno da je raspuštena u pogledu moralnih načela i da stoga ne govori uvijek istinu što dovodi u pitanje njen kredibilitet kao svjedoka.  Može se zaključiti da se prilikom suđenja za krivično djelo silovanja žene – žrtve silovanja procjenjuju na osnovu njihovog izgleda, držanja, načina života, dok optuženi nisu izloženi takvom proučavanju. Primjera radi, u jednom slučaju sud u obrazloženju svoje odluke da učiniocu krivičnog djela silovanja ublaži kaznu, kao osobito olakšavajuću okolnost navodi činjenicu da je žrtva, tj. silovana žena, sama doprinjela izvršenju krivičnog djela time što je otišla raditi kod optuženog u kafanu iako je čula da je bio osuđivan za krivično djelo ubistva, da je bila u kafani sa njim do kasno u noć i pored neprimjerenih opaski, “ a zatim sud navodi „..ona je sjela sa njim u vozilo i sa jednim pijanim čovjekom koga su navodno vozili kući, samim tim dovela se u situaciju da je optuženi odveze na napušteno mjesto i da se događaj odigra kako je opisano u dispozitivu optužnice.”

Dakle, zakone Republike Srpske, koji su  objektivni i nepristrasni i  omogućavaju zaštitu svih ljudskih prava i sloboda svakom pojedincu bez diskriminacije po bilo kojem osnovu, primjenjuje pojedinac na čije stavove i rasuđivanje utiče društvo sa svojim dominantnim kulturnim, religijskim, običajnim, moralnim i svim drugim načelima. Jasno je da pri tome određeni uticaj na tumačenje pojedinih zakonskih normi imaju i običaji, predrasude i stereotipi, ali problem nastaje u trenutku kada običaji, predrasude i stereotipi postanu dominantni u tumačenju i primjeni zakona dovodeći cijelu jednu etničku zajednicu u neravnopravan položaj sa drugim društvenim skupinama. To je posebno značajno u oblasti krivičnog zakonodavstva, kada se jednim neobjektivnim i neutemeljenim tumačenjem zakonskih normi dođe do stava da ono ponašanje koje je inače zabranjeno i kažnjivo u datom društvu, za pripadnike određene skupine tog društva ne samo da nije kažnjivo, već je dio njihove kulture, tradicije i običaja te je, kao takvo, očekivano i prihvatljivo.

Nepravosnažnom presudom Okružnog suda u Banjoj Luci, o kojoj su pisali svi mediji prenoseći  izjave advokata optuženih, iako se radi o slučaju u kojem je javnost isključena zbog zaštite djeteta koje je žrtva krivičnog djela, krivice za trgovinu djetetom oslobođeni su otac trinaestogodišnje djevojčice Alija Alić (51), te Mehmed Bosak (47) i njegov sin Ismet Bosak (19). Alić se teretio da je 10. januara prošle godine u Doboju sa Mehmedom Bosakom dogovorio i obavio prodaju svoje trinaestogodišnje kćerke za 1.000 maraka, a da je prodata kako bi zasnovala prinudni brak. Prema izjavama advokata u ovom slučaju nema elemenata krivičnog djela, „jer se tu radi o romskoj populaciji koja ima jasna pravila koja se baziraju na običajnom pravu koje je staro nekoliko hiljada godina”. Advokat, kako to prenose mediji,  ističe da, prema stavu svih Roma, odnosno njihovih vjerskih poglavara, djevojka za udaju tj. osoba koja može da sklopi brak je ženska osoba koja je napunila 13 godina., te navodi;“Kod njih je djevojka od 18 godina stara za brak. Ono što je tu bitno je da se tu radi o neotklonivoj pravnoj zabludi, to što su oni učinili je nešto što su njihovi preci radili hiljade godina unazad. To je dio njihove tradicije, što nikako ne može biti kvalifikacija djela da se radi o trgovini  ljudima” (https://www.portal-udar.net/legalizacija-nasilja-nad-djecom-skandalozna-odluka-suda-u-slucaju-romske-maloljetnice/).

Kao argument u prilog takvog stava suda navodi se presuda Apelacionog suda u Beogradu kojom je okrivljeni, optužen za krivično djela obljube sa djetetom iz člana 180. stava 2. KZ Srbije i kojeg je Viši sud u Pančevu, odbijajući da prihvati izvinjavajuću pravnu zabludu na koju se odbrana pozivala, osudio na pet godina zatvora, oslobođen optužbe uz argumentaciju da se on nalazio u izvinjavajućoj pravnoj zabludi (Apelacioni sud u Beogradu, Kž. I 393/2019). U obrazloženju presude Apelacioni sud navodi da je „imao u vidu činjenice da su okrivljeni i oštećena pripadnici romske nacionalne manjine, te da je okolnosti konkretnog događaja cijenio u sklopu sociološko-kulturoloških osobenosti navedene etničke zajednice u pogledu obrasca bračnih i porodičnih odnosa koji se, između ostalog, odnose na rano stupanje u polne odnose i rano zasnivanje zajednice života“. U obrazloženju ove presude se dalje navodi: “Polazeći od navedenog, te imajući u vidu prirodu krivičnog djela i okolnosti pod kojima je djelo izvršeno i sveobuhvatno dejstvo subjektivnih faktora, ovaj sud je našao da okrivljeni, ne samo da nije bio dužan i nije mogao da zna za postojanje pravne norme koja se odnosi na njegovo ponašanje odnosno propise koji određuje zabranu stupanja u polne odnose sa osobama mlađim od 14 godina, već da je okrivljeni imao razloga da vjeruje da je njegovo ponašanje dozvoljeno i čak društveno poželjno, pored ostalog imajući u vidu činjenicu da su njihove porodice podržale njihov odnos koji je u skladu sa običajima romske zajednice“.

Presudom su dakle običaji i tradicija u jednom kontinentalnom pravnom sistemu stavljeni iznad zakona, kao glavnog izvora krivičnog prava, kroz neadekvatnu primjenu instituta pravne zablude. Navedena presuda je izazvala mnogobrojne kritike stručne javnosti, nevladinih organizacija i romske populacije, ali je unatoč tome, izuzetno mnogo eksploatisana u medijima.

Stoga začuđuje činjenica da je javnost Republike Srpske ostala uskraćena za informaciju da je Vrhovni Kasacioni sud Republike Srbije presudom broj Kzz1345/2019 od
30.01.2020. godine, u vijeću sastavljenom od pet sudija, članova vijeća,
odlučujući o zahtjevu za zaštitu zakonitosti Republičkog javnog tužioca Ktz 1155/19 od 05.12.2019. godine, podnijetom protiv pravosnažne presude Apelacionog suda u Beogradu Kž1 392/2019 od 10.06.2019. godine, jednoglasno donio presudu kojom se  USVAJA, kao osnovan zahtjev za zaštitu zakonitosti Republičkog javnog tužioca Ktz 1155/19 od 05.12.2019. godine, i UTVRĐUJE da je pravosnažnom presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 392/2019 od 10.06.2019. godine povrijeđen zakon - odredba člana 439. tačka 1) Zakonika o krivičnom postupku u vezi sa odredbom člana 29. stav 1. i 2. Krivičnog zakonika, u korist okrivljenog AA.

U cilju informisanja javnosti Republike Srpske, kako stručne tako i one laičke, prenijeći pojedine dijelove ove presude.

U presudi se ističe da se „osnovano se zahtevom za zaštitu zakonitosti Republičkog javnog tužioca ukazuje da iznete okolnosti u zaključku drugostepenog suda ne opravdavaju primenu instituta pravne zablude u konkretnom slučaju.

Što se tiče objektivnog kriterijuma u pogledu okolnosti pod kojima je krivično delo učinjeno, Vrhovni kasacioni sud najpre ukazuje da obljuba sa detetom ne predstavlja samo povredu prava, već istovremeno i povredu moralnog poretka, zbog čega po našem zakonodavstvu a i u skladu sa Međunarodnim standardima maloletna lica uživaju posebnu zaštitu u pogledu polnih odnosa, a naročito kada su u pitanju deca, koja nisu dostigla dovoljan stepen fizičke i psihičke zrelosti.

Ovakva zaštita se odnosi na svu decu, pa stoga činjenica da je određeno dete pripadnik zajednice u kojoj su po običaju polni odnosi sa detetom prihvatljivi, ne može suspendovati pravo u odnosu na običaje. Iz navedenih razloga ukoliko bi se prihvatio stav da osobenosti ponašanja pojedinih delova romske zajednice u pogledu običaja koji se odnose na rano zasnivanje zajednice života i stupanja u polne odnose, predstavljaju okolnost koja u bitnome utiče na zaključak da okrivljeni nije znao da ovakve radnje predstavljaju krivično delo, posledica ovakvog stava bi bila da deca ovakve društvene grupe ne bi uživala pod istim uslovima krivično pravnu zaštitu kod izvršenja ovih krivičnih dela u odnosu na ostalu decu u društvu. Samim tim se osobenosti i običaji određenog dela romske nacionalne manjine, ne mogu u značajnijoj meri posmatrati izolovano u odnosu na kompletnu društvenu zajednicu.

U pogledu kriterijuma koji se odnose na okolnosti pod kojima je krivično delo učinjeno ne može se prihvatiti ni stav drugostepenog suda da je zbog hiperkriminalizacije ponašanja u današnjem vremenu neodrživo insistiranje na načelu da nepoznavanje prava nikoga ne opravdava. Ovo posebno kada se radi o krivičnom delu u konkretnom slučaju, jer inkriminacija preduzimanja seksualnih radnji prema detetu tj. licu koje nije navršilo 14 godina, uvedena još 1951. godine kao krivično delo „Obljuba i protivpravni blud sa maloletnim licem, zbog čega je neprihvatljiv stav Apelacionog suda o uticaju hiperkriminalizacije ponašanja u današnjem društvu i uticaju na odgovornost okrivljenog a u konkretnom slučaju za krivično delo koje je okrivljenom stavljeno na teret.

Čak i u situaciji da okrivljeni zbog svog sociološko-kulturološkog porekla, nije znao za zabranjenost polnih odnosa sa decom, a koji zaključak je izveo nižestepeni sud isti je zbog svojih napred opisanih ličnih svojstava, prema okolnostima događaja a posebno što su informacije o nedozvoljenosti seksualnih odnosa sa decom sve prisutne i lako dostupne preko medija i društvenih mreža, koje su okrivljenom i bile dostupne i kojima se i koristio, ukazuju da je okrivljeni bio dužan i mogao je za to da zna.”

Mislim da nema potrebe posebno komentarisati stav koji je zauzet u presudu Vrhovnog Kasacionog suda u Beogradu, osim potvrditi njegovu ispravnost konstatacijom da je svakom normalnom čovjeku, potupno neprihvatljiva teza da u vremenu  u kojem živimo, a u kojem nas mediji gotovo svakodnevno izvještavaju o nekom slučaju pedofilije, odnosno o slučajevima seksualnog iskorištavanja ili zlostavljanja djece uzrasta od 12 ili 13 godina, neko, ko živi u dvadeset i prvom vijeku, na području Republike Srpske, bez obzira kojoj etničkoj skupini pripada, nikada nije čuo da je takvo ponašanje zabranjeno.

U vezi sa ovom problematikom potrebno je naglasiti da je stav izražen u pomenutoj presudi Apelacionog suda u Beogradu izuzetak, što potvrđuje i presuda prvostepenog suda u konkretnom slučaju, a kasnije i presuda Vrhovnog Kasacionog suda, ali isto tako i niz drugih presuda. Pomenuću samo presudu Vrhovnog suda Hrvatske (Kzm 6/16-4) kojom je odlučivano po žalbi optuženog na presudu kojom je oglašen krivim zbog izvršenja kaznenog djela „spolnog zlostavljanja i iskorišćavanja djeteta“ iz člana 166. stava 1. u vezi sa članom 158. stav 1. KZRH.  Optuženi se na navedenu presudu žalio, navodeći da je bio u zabludi o protivpravnosti sa obrazloženjem „da nije znao da su seksualni odnosi sa osobom mlađom od 15 godina zabranjeni, odnosno da to predstavlja kazneno djelo, jer je romska tradicija da žene vrlo mlade stupaju u spolne odnose koje ponašanje u njegovoj životnoj sredini ne podliježe nikakvoj osudi, već se smatra uobičajenim“. Vrhovni sud Hrvatske je navedeni žalbeni prigovor odbio kao neosnovan, sa obrazloženjem da se „radi o prohibitivnoj  normi koja je izraz široko prihvaćene etike društva i predstavlja elementarni zahtjev koji postoji u svijesti svakog čovjeka pa o zabludi o protivpravnosti ne može biti govora“…….U presudi se dalje navodi da „informacije o potrebi zaštite prava djece od raznih oblika nasilja, a poglavito održavanja spolnih odnošaja s osobama niske životne dobi, svakodnevno su prisutne u medijima, zbog čega je neprihvatljiva tvrdnja o neznanju optuženika, već se naprosto radi o osobnom interesu i njegovoj želji da ustraje kod svojih običaja neovisno o tome što oni u široj zajednici nisu prihvaćeni“.

Presude Vrhovnog suda Hrvatske i Vrhovnog Kasacionog suda Republike Srbije predstavljaju primjere dobre prakse kojom se obezbjeđuje princip jednakosti i ravnopravnosti svih građana jedne države u postupku zaštite njihovih prava i sloboda. Ukoliko bi se prihvatilo stanovište prema kojem običaji imaju primat u odnosu na zakone, mogli bismo veoma brzo doći u situaciju da nam sudovi donose presude kojima će osloboditi od krivične odgovornosti učinioce nasilja  u porodici zbog postojanja neotklonjive pravne zablude pravdane činjenicom da u tom području Republike Srpske postoji stogodišnji običaj da se žene tuku, te da nasilnik  nije znao da je takvo ponašanje zabranjeno niti je to mogao znati, jer svi muškarci u selu su tukli svoje žene, kao što je to radio njegov deda i njegov otac, a niko za to nikada nije odgovarao.

 

  • Budući da žrtva nasilja u porodici, u krivičnom postupku protiv počinioca nasilja, nije stranka u postupku, da li u tom slučaju ima pravo na podršku osobe od povjerenja koja je regulisana Izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti od nasilja u porodici prilikom svjedočenja i podnošenja zahtjeva za ostvarivanje nadoknade štete?

Izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti od nasilja u porodici, u sistem zaštite i podrške žrtvama nasilja u porodici, po ugledu na neka evropska zakonodavstva, uvedeno je "lice od povjerenja" koje bi trebalo da žrtvi, tokom svih postupaka ili radnji koje se preduzimaju u vezi sa zaštitom od nasilja u porodici, bude neka vrsta moralne i emotivne podrške. Dakle, odredbom člana 21 a je predviđeno da "žrtva može izabrati, prije ili u toku postupka, lice od povjerenja koje će biti prisutno tokom jednog ili više postupaka ili radnji u vezi zaštite od nasilja u porodici." Krivični postupak je svakako postupak koji se vodi u vezi sa zaštitom od nasilja u porodici i u tom smislu je mogućnost prisustva lica od povjerenja tokom ovog postupka neupitna. Naime, Zakon o zaštiti od nasilja u porodici je lex specialis, odnosno zakon koji reguliše prava žrtava nasilja u porodici, neovisno od toga da li se konkretan slučaj nasilja u porodici tretira kao krivično djelo ili ne. Prilikom preduzimanja svih radnji, npr. pregleda kod ljekara, razgovora sa nadležnim licem u centru za socijalni rad ili pak davanja izjave u tužilaštvu ili svjednočenja pred sudom, lice od povjerenja može biti prisutno.

Pojedinosti vezane za detalje oko pitanja kao što je mjesto gdje ovo lice sjedi tokom vođenja postupka ili način konsultovanja žrtve sa njim, odnosno nekog vida komunikacije kojom ovo lice ohrabruje žrtvu, pogotovo kada se radi o učiniocu koji je veoma nasilan ili agresivan, trebalo bi regulisati podzakonskim aktima.

Međutim, ne treba zaboraviti da lice od povjerenja može biti bilo koje punoljetno lice, osim učinioca nasilja, što znači da to može biti i lice koje nema znanje potrebno za davanje stručnih savjeta. Stoga je Zakonom o zaštiti od nasilje u porodici posebno naglašeno da žrtva nasilja u porodici ima pravo na punomoćnika, što će biti u pravilu lice koje ima potrebna stručna znanja za podnošenje zahtjeva za naknadu štete.

 

  • Kakav je položaj punoljetnih žrtava seksualnog nasilja osoba sa invaliditetom tokom istrage i krivičnog postupka i koja prava imaju na pomoć i zaštitu?

Nema posebnih pravila za osobe sa invaliditetom koje su žrtve seksualnog nasilja i na njih se uglavnom primjenjuje odredba čl.151.st.6 te se angažuje stručno lice koje im pruža pomoć prilikom davanja iskaza. Dakle, nema normi kojima bi se definisala specifična prava isključivo za ovu kategoriju lica, već se opšte odredbe o pravima oštećenih primjenjuju i na njih.

To su odredbe čl. 151. Zakona o krivičnom postupku:

5) Oštećenog krivičnim djelom nije dopušteno ispitivati o njegovom seksualnom životu prije izvršenog krivičnog djela, a ako je takvo ispitivanje obavljeno - na takvom iskazu ne može se zasnivati sudska odluka.

(6) S obzirom na životnu dob, tjelesno i duševno stanje ili druge opravdane interese, svjedok se može saslušati posredstvom tehničkih uređaja za prenos slike i zvuka tako da mu stranke i branilac mogu postavljati pitanja bez prisustva u prostoriji gdje se svjedok nalazi. Za potrebe takvog ispitivanja može se odrediti stručno lice.

U skladu sa članom 105 i 107. ZKP - a tužilac je dužan da upozna žrtvu sa pravom da podnese prijedlog za ostvarivanje imovinsko pravnog zahtjeva i da prikuplja dokaze op imovinsko pravnom zahtjevu u vezi sa krivičnim djelom.

 

  • Da li oštećena strana/žrtva nasilja u porodici dobija, i ako da, na koji način, povratne informacije o “sudbini predmeta” I fazama sudskog postupka koji se void protiv učinioca nasilja?

Imajući u vidu činjenicu da je izmjenama Zakona o zaštiti od nasilja u porodici naglasak stavljen na zaštitu žrtava i izricanje zaštitnih mjera učiniocu nasilja, odgovor na ovo pitanje treba tražiti u normama Zakona o krivičnom postupku (Sl. glasnik RS", 53/2012, 91/2017 i 66/2018) kojim je regulisano vođenje krivičnog postupka.

Na osnovu čl. 250. kojim je predviđeno da je glavni pretres javan, možemo zaključiti da žrtva i/ili oštećeni mogu biti prisutne prilikom održavanja glavnog pretresa.

Prema odredbi člana 251. (1) Od otvaranja zasjedanja pa do završetka glavnog pretresa sudija, odnosno vijeće može u svako doba, po službenoj dužnosti ili po prijedlogu stranaka i branioca, ali uvijek po njihovom saslušanju, isključiti javnost za cijeli glavni pretres ili jedan njegov dio, ako je to u interesu državne bezbjednosti ili ako je to potrebno radi čuvanja državne, vojne, službene ili važne poslovne tajne, čuvanja javnog reda, zaštite morala u demokratskom društvu, ličnog i intimnog života optuženog ili oštećenog ili zaštite interesa maloljetnika ili svjedoka. Međutim, prema odredbi člana 252 stava 1. isključenje javnosti ne odnosi se na stranke, branioca, oštećenog, zakonskog zastupnika i punomoćnika.

Ako se radi o postupku za izdavanje kaznenog naloga  - u kojem će optuženom izreći određenu krivičnu sankciju ili mjeru bez sprovođenja glavnog pretresa, članom 363 je predviđeno da se presuda kojom se izdaje kazneni nalog dostavlja  optuženom, njegovom braniocu, tužiocu i oštećenom.

Direktivom  2012/29/EU Evropskog parlamenta i Savjeta od 25. oktobra 2012. godine  o uspostavljanju minimalnih standarda o pravima, podršci i zaštiti žrtava  krivičnih djela i stavljanju van snage Okvirne odluke Savjeta 2001/220/JHA (član 6.)  propisana su  prava oštećenog na informacije o vlastitom predmetu, posebno o:

̶   svakoj odluci o nepokretanju ili okončanju istrage ili o nepreduzimanju krivičnog gonjenja protiv osumnjičenog;

̶   vremenu i mjestu održavanja postupka te prirodi tužbe;

̶   svakoj konačnoj presudi u postupku;

̶   stanju krivičnog postupka.

Nacrtom Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku predviđen je novi član 46a kojim se predviđa da oštećeni, pored ostalog, ima pravo da:

  1. d) bude obaviješten o nesprovođenju istrage, o pokretanju istrage, o obustavi istrage, o povlačenju optužnice ili o odustanku tužioca od optužnice,
  2. e) bude poučen o mogućnosti da preuzme krivično gonjenje i zastupa optužnicu kada je to ovim zakonom određeno,
  3. j) bude obaviješten o ishodu postupka i da mu se dostavi pravosnažna presuda i

Međutim, Nacrtom nije predviđena obaveza iz Direktive da se oštećeni obavijesti o puštanju na slobodu ili bijegu osobe protiv koje se vodi krivični postupak, niti je predviđena definicija žrtve, što mnoga zakonodavstva predviđaju.

Dakle, izmjenama ZKP-a predviđena je bolja pozicija oštećenog u krivičnom postupku u pogledu njegove obaviještenosti, ali ostaje još neriješenih pitanja koja bi se trebala regulisati ovim izmjenama.

 

  • Da li lice od povjerenja, koje je Zakonom definisano kao podrška žrtvi nasilja u porodici u svim postupcima, može biti svjedok ili svjedokinja u toku sudskog postupka?

Ovo pitanje možemo posmatrati sa različitih aspekata, jer se žrtva nasilja u porodici može naći u različitim postupcima, npr. oko podjele zajedničke imovine i slično, kao i u krivičnom postupku koji se vodi protiv učinioca krivičnog djela nasilja u porodici ili porodičnoj zajednici ili nekog drugog krivičnog djela koji obuhvata radnje koje se smatraju radnjama nasilja u porodici. S tim u vezi treba reći da zakonodavac nije isključio mogućnost da se lice od povjerenja sasluša kao svjedok u bilo kojem postupku iz čega proizilazi zaključak da, formalno pravno, ovo lice može biti saslušano kao svjedok u svakom, pa i u krivičnom postupku. Pri tome treba imati na umu da lice od povjerenja može biti bilo koja osoba, osim učinioca nasilja, dakle i osoba koja živi u istoj porodici ili porodičnoj zajednici  i kojoj su poznate činjenice vezane za događaj koji je predmet suđenja. U tom slučaju, na sudu je odluka da li će prihvatiti to lice kao svjedoka, odnosno da li će iskazu tog svjedoka pokloniti vjeru ili ne. Pri tome treba voditi računa i o procesnim pravilima saslušanja svjedoka, jer u slučaju da se lice koje je u drugim postupcima ostvarivanja prava žrtve nasilja u porodici bilo u ulozi lica od povjerenja saslušava kao svjedok u krivičnom postupku, onda ono ne bi moglo biti prisutno u sudnici prije nego što bude saslušano kao svjedok.

Za razliku od našeg pravnog sistema u pravnom sistemu Hrvatske u ZKP-u je izričito rečeno da lice od povjerenja (misli se u krivičnom postupku) ne može biti lice koje je pozvano da bude svjedok. Stoga bi ovo pitanje trebalo riješiti zakonom, kako sudovi ne bi različito postupali i samim tim dovodili žrtve nasilja u porodici u različitu  pravnu poziciju. Do tada, obaveza suda je da vodi računa o međunarodnim, a i nacionalnim standardima u oblasti zaštite žrtve nasilja u porodici i da svoje postupanje prilagode zahtijeva maksimalne zaštite i pomoći žrtvama nasilja u porodici.

 

  • Da li se osoba kojoj se izriče hitna mjera zaštite (učinioc nasilja) mora izvesti pred sud/sudiju kako bi joj se mjera izrekla ili se mjera može izreći bez izvođenja pred sud i o tome se dostaviti pismeno obavještenje?

Postoje različita mišljenja o ovom pitanju kod predstavnika pravosudne zajednice. Prilikom  davanja odgovora na isto neophodno je imati u vidu svrhu Zakona o zaštiti od nasija u porodici.

Pri odgovoru na ovo pitanje moramo se podsjetiti nekih činjenica vezanih za suštinu i prirodu hitnih mjera zaštite, a i za svrhu samog Zakona o zaštiti od nasilja u porodici. Odredbom člana 2. je propisano da je osnovni cilj ovog zakona je zaštita žrtava nasilja u porodici sprečavanjem i suzbijanjem nasilja u porodici, kojim se krše ustavom i zakonima zagarantovana osnovna ljudska prava i slobode.

Odredbom člana 13 ovog zakona (stav 1.) je predviđeno da se "Radi otklanjanja neposredne opasnosti po fizički i psihički integritet, radi sprečavanja ponavljanja nasilja i garantovanja bezbjednosti žrtve, učiniocu nasilja u porodici mogu se izreći hitne mjere zaštite prije pokretanja postupka ili u toku postupka.

 Dakle, u pitanju su mjere kojima se nastoji pružiti što brža zaštita žrtvi nasilja u porodici u situaciji kada postoji neposredna opasnost po fizički i psihički integritet žrtve, a ne sankcije učiniocu nasilja u porodici. Zakon o zaštiti od nasilja u porodici ne predviđa sankcije za učinioca, već samo mjere kojim se pruža neophodna zaštita žrtvi nasilja u porodici. Iz tog razloga je predviđeno da se ove mjere mogu izreći i prije pokretanja bilo kojeg postupka, odnosno prije pokretanja postupka za izricanje zaštitnih mjera ili postupka za utvrđivanje postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učinioca. Hitne mjere zaštite se mogu izreći i u toku postupka (npr. ako dođe do neposredne opasnosti za fizički ili psihički integritet žrtve u toku trajanja postupka za izricanje zaštitinih mjera ili u toku trajanja krivičnog postupka, sudija za prekršaje može rješenjem izreći hitnu mjeru zaštite neovisno od ovih postupaka i radnji koje se provode u tim postupcima). Ako se ima u vidu suština ovih mjera, onda je logično da se one mogu izreći i bez prisustva, odnosno izvođenja učinioca pred sud i da se o tome putem nadležnog organa dostavi pismeno obavještenje.

 

  • Koja je razlika između hitnih mjera zaštite i zaštitnih mjera u okviru Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštit od nasilja u porodici u Republici Srpskoj?

Hitne mjere zaštite su mjere koje su ustanovljene zakonom sa ciljem pružanja zaštite žrtvi nasilja u porodici u slučajevima kada sve okolnosti datog slučaja ukazuju na zaključak da postoji neposredna opasnost po fizički i psihički integritet žrtve u cilju sprečavanja ponavljanja nasilja i garantovanja bezbjednosti žrtve. Praktično, to znači, da u slučaju kada učinilac nasilja prijeti žrtvi da će nastaviti sa činom nasilja ili je učinilac u alkoholisanom stanju ili je od ranije poznat kao nasilnik ili je već kažnjavan za nasilje ili kod žrtve postoji opravdan strah za ličnu sigurnost, sud može u prekršajnom postupku, izreći hitnu mjeru zaštite udaljenje učinioca nasilja iz stana, kuće ili drugog stambenog prostora i/ili zabranu približavanja i kontaktiranja učiniocu nasilja sa žrtvom. Dakle, može se izreći jedna ili obje mjere istovremeno. Upravo zbog takve svrhe, odnosno da bi se žrtvi pružila što brža zaštita od nasilja, ove hitne mjere zaštite se mogu izreći i prije pokretanja postupka protiv učinioca nasilja ili u toku postupka koji se vodi protiv učinioca. Nadležni sud je dužan da ove mjere izrekne u roku od 24 časa od prijema prijedloga ili od izvođenja učinioca nasilja pred sud, a mogu trajati 30 dana. Prijedlog za izricanje ovih mjera može dati policijski službenik, centar za socijalni rad ili žrtva nasilja u porodici ili porodičnoj zajednici. Zaštitne mjere su takođe mjere kojima se takođe pruža zaštita žrtvi, ali i pomoć učiniocu, kao što je to slučaj sa mjerom obavezan psihosocijalni tretman ili obavezno liječenje od zavisnosti. Njih izriče nadležni sud u roku od 30 dana od podnošenja prijedloga za izricanje mjere, a njihovo trajanje je različito određeno u zavisnosti od svrhe koja se njima želi postići.

 

  • Kome policijski službenici, predstavnici centara za socijalni rad i žrtve nasilja mogu podnijeti prijedlog za izricanje hitne mjere zaštite i da li ovaj postupak ima veze sa daljim procesuiranjem?

Hitne mjere zaštite izriče sud u prekršajnom postupku, dakle prijedlog za izricanje hitne mjere zaštite podnosi nadležni policijski službenik, centar za socijalni rad ili žrtva nasilja u porodici ili porodičnoj zajednici, a izriče se najkasnije u roku od 24 časa od prijema prijedloga, odnosno izvođenja učinioca nasilja pred sud. U pitanju su hitne mjere zaštite i zato je određen ovaj rok od 24 časa, jer kasnije izricanje ne bi postiglo svrhu koja se želi postići ovim mjerama. Sud izriče ove mjere u prekršajnom postupku neovisno od toga da li će se protiv učinioca voditi ili ne krivični postupak za nasilje u porodici ili porodičnoj zajednici ili za neko drugo krivično djelo. Dakle, Prijedlog za izricanje hitnih mjera zaštite nadležnom sudu može podnijeti nadležni policijski službenik, centar za socijalni rad ili žrtva nasilja u porodici nadležnom sudu. Sud izriče ove mjere u prekršajnom postupku neovisno od toga da li će se protiv učinioca voditi ili ne krivični postupak za nasilje u porodici ili porodičnoj zajednici ili za neko drugo krivično djelo.

Prijavi nasilje nad ženama, ne štiti nasilnika!

Fondacija 'Lara' Bijeljina | Sva prava zadržana © 2019
Powered by limun.co