Milkica MILOJEVIĆ
(Izlaganje na Konferenciji “Iskustva i izazovi ženskog mirovnog aktivizma u BiH, rodni aspekt”, Banja Luka, 5. avgust 2014. godine)
Kada je 1979. dobila Nobelovu nagradu za mir, Majku Terezu su upitali: „Šta možemo učiniti za mir u svijetu?“, odgovorila je: „Idite kući i volite svoju porodicu“.
Ona svoju porodicu, majku i sestru, nije vidjela od 18. godine, kada se zaredila, do smrti u poznoj starosti, u 88. godini. Njena porodica su 70 godina bili bolesni, beskućnici, gubavci, oboljeli od side, alkoholičari, umirući.... svi oni koje niko nije htio i koji su bili teret društvu. I to širom planete...
Ovaj čudesni odnos između „mira u kući“ i „mira u svijetu“, na neki način je paradigma ženskog mirovnog angažmana. On najčešće ostaje nevidljiv, tih, skroman i čak ni ne teži priznanju, pogotovo ne javnom. Jedna je Majka Tereza, ali koliko žena širom svijeta, u ovom trenutku, bije svoje tihe bitke za mir, čineći ono šta je Majka Tereza radila, ali u svojoj porodici, komšiluku, selu, gradu...ili daleko od svog zavičaja u nekoj bolnici, izbjegličkom kampu, manastiru...
Upravo zato je teško govoriti o mirovnom aktivizmu žena, a da taj govor bude pravedan, pogotovo u smislu društveno valorizovanih dostignuća. Koju istaći, a da bitnija, zaslužnija ostane nevidljiva? Jer, mirovni angažaman žena je uglavnom javno nevidljiv.
Šta je ustvari mir i šta je (ženski) mirovni aktivizam ili angažaman?
Mir i sukob
Mir nije puko odsustvo rata, pod mirom se danas podrazumijeva život bez nasilja, ugroženosti, straha, život u društvu lične sigurnosti i socijalne pravde, u kome svaki pojedinac/ka ima priliku da se razvija i doprinosi dobrobiti zajednice.
Kad neko pomene mir i žene, uvijek mi, snagom stereotipa, iskrsnu dvije arhetipske slike. Prva, slika cvrkutave mlade misice, koja, ah obavezno, kaže da će se zalagati za “mir u svijetu”, vjerovatno nemajući blagog pojma o čemu govori. Druga jeste slika čestite balkanske domaćice koja će učiniti sve, ah baš sve (što treba, a pogotovo što ne treba), da bi “sačuvala mir u kući.” Sačuvati mir u kući” znači i trpjeti batine, poniženja, izdaju i nevjeru, samo da “komšije ne saznaju” i samo da se sačuva idilična porodična fasada. Trpjeti nepravdu i diskriminaciju, da se ne zamjeriš, poslodavcu, političkom moćniku, lokalnom tajkunu...
Pa zar je to mir? Naravno da nije.
Mir nije pusta žabokrečina, koja nužno vodi u entropiju i sprječava svaki napredak i razvoj. U društvu izranjavanom čestim ratovima, nasiljem i nepravdama postoji strašna potreba za izbjegavanjem ili negiranjem svakog sukoba. Često čemo čuti: dobro, samo nek je živa glava na ramenima! Zar su “živa glava” i “kora hljeba” zaista jedini mir kome trebamo težiti! Sukob se često doživljava kao neprijatnost, čak se izjednačava sa nasiljem, iako sukob nije nasilje. „Izbjegavajući sukob problem nećemo riješiti, naprotiv, možemo stvar učiniti samo još gorom gomilajući nezadovoljstvo ili frustraciju nečim, dok sve ne eksplodira kao nasilje. Hrabrost je otvoriti sukob i tražiti rješenje. Sukob je znak da nešto ne valja i signal da nešto moramo promijeniti, ako je moguće na vrijeme.“ (Ivana Franović)
Istinska mirovna akcija, dakle, nije negiranje sukoba, nego preuzimanje odgovornosti za njihovo rješavanje. Ili što bi rekao Johan Galtung: „Mir je nenasilna kreativna transformacija sukoba“.
Kada govorimo o miru i mirovnom angažmanu u BiH, najrealnije je reći da je izgradnja mira ono što smo živjele i prežvjele. Ili tačnije ono što živimo i preživljavamo.
Dobitnice Nobelove nagrade za mir
Kada stvari posmatramo globalno, u čitavoj istoriji najvidljivije mirotvorke su svakako dobitnice Nobelove nagrade za mr. Nobelovu nagradu za mir do sada je dobilo 100 pojedinaca i 25 organizacija. I samo 15 žena, od kojih je samo njih osam nagradu dobilo pojedinačno, dok su je ostale laureatkinje dijelile sa drugim dobitnicama i dobitnicima. U prvih 75 godina dodjele Nobelove nagrade, dobitnice nagrade za mir bile su samo tri žene.
Znači li to da su žene manje zaslužne za mir u svijetu od muškaraca? Naravno, ne. Ali, ženski mirovni angažaman, kao uostalom i svaki drugi ženski angažman manje je vidljiv i manje vrednovan.
Interesantno je da se 2011. godine, kada su nagradu podijelile tri žene, Liberijke Elen Džonson Sirlef i Lejmah Gbovi, te Jemenka Tavakol Karman, rasplamsala debata na temu „da li je nagrada izgubila na značaju i vjerodostojnosti“!? Ta je debata čak bila žešća, nego povodom dodjele Nobela Evropskoj Uniji i američkom predsjedniku Baraku Obami, te kandidature Vladimira Putina za ovo priznanje.
Životne priče dobitnica Nobelove nagrade za mir mogu biti inspiracija svim ženama i svim mirovnjakinjama širom planete, jer dokazuju koliku snagu imaju znanje, upornost i građanska hrabrost, čak i kada ne uspiju u svom naumu da sačuvaju mir.
One su:
- Berta fon Sutner (1905) književnica iz Austrougarske
- Džejn Lora Adams (1931) feministkinja iz SAD, osnivačica prihvatilišta za siromašne emigrante u Čikagu
- Emili Grin Balč (1946) novinarka, sociologinja i istoričarka iz SAD, koja je upozoravala na opasnost od fašizma i nacizma
- Beti Vilijams i Meired Korigan (1976), osnivačice najuticajnijeg mirovnog pokreta u Sjevernoj Irskoj
- Majka Tereza (1979), katolička redovnica milosrdnica
- Alva Mirdal (1982), švedska političarka socijaldemokratkinja, borkinja za globalno razoružanje
- Anug San Su Kji, burmanska političarka, koju je režim držao u kućnom pritvoru od 1990., kad je pobijedla na izborima, do 2010. godine
- Rigoberta Menču Tun (1992), borkinja za socijalnu pravdu i etno-kulturno pomirenje u Gvatemali
- Džodi Vilijams (1997), iz SAD, borkinja protiv nagaznih mina
- Širin Ebadi (2003), prva žena sutkinja u Iranu, borkinja za demokratiju i ljudska prava žena i djece
- Vanagri Matai (2004), univerzitetska profesorica iz Kenije, zaštitnica šuma i prva žena
- 2011. nagradu dijele tri žene: Elen Džonson Sirlef, prva žena predsjednica Liberije, njena sunarodnjakinja Lejmah Gbovi, agilna mirotvorka, koja se, između ostalog, protiv građanskog rata borila „seksualnim štrjakom“ ili „lizistratskim otporom“, te Tavakol Karman, jedna od liderica „jasmin revolucije“ u Jemenu – najmlađa dobitnica Nobelove nagrade za mir
Među 15 laureatkinja istakla bih kratke biografije njih tri, koje pokazuju kako se sasvim različite žene, u različitim istorijskim prilikama i raznolikim angažmanima, mogu, svaka na svoj način, (iz)boriti za mir.
Berta fon Sutner
Berta fon Sutner (Austrougarska) prva je žena dobitnica Nobelove nagrade z mir, a po nekim izvorima upravo je ona svog prijatelja Alfreda Nobela inspirisala i nagovorila da ustanovi ovu nagradu. Priznanje je dobila 1905. godine. Bila je gorljiva protivnica rata, odlična poznavateljica tadašnjih političkih prilika u svijetu i godinama je upozoravala na opasnost od izbijanja velikog rata. Nije uspjela. Umrla je dva mjeseca prije početka Prvog svjetskog rata. Interesantno je da se ovih dana naveliko obilježava ili čak slavi stogodišnjica Velikog rata, nizom manifestacija i još dužim nizom debata na, i danas aktuelnu temu „ko je odgovoran za rat i da li se on mogao izbjeći“. Niko se, međutim, bar ne na našim prostorima, nije udostojio da bar pomene stogodišnjicu smrti mirotvorke koja je pokušala da taj rat spriječi.
Berta fon Sutner je bila plemkinja, kćerka habsburškog grofa i generala. Rođena je 1843. godine, kao Berta Kinski. Kada je njena porodica, nakon očeve smrti osiromašila, nije tražila bogatog muža spasioca, nego se, protivno običajima onog vremena, osamostalila i radila kao guvernanta. U porodici u kojoj se zaposlila zaljubila se u mladog grofa fon Sutnera i sa njim se tajno vjenčala i pobjegla na Kavkaz. Izopšten iz društva, bračni par je živio od književnosti, što je u ono vrijeme, kao i danas bilo teško. Po povratku u Austriju upoznaje Nobela, i kako je bila obrazovana i radoznala posvećuje se, uz književnost, prvim mirovnim pokretima. Godine 1889. iz štampe izlazi njen roman „Dolje oružje“, koji je uskoro postao ono što bi se danas zvalo svjetski bestseler. U tom romanu ona, za razliku od mase onovremenih književnih djela, koja rat slave kao vrhunac junaštva i viteštva, prikazuje rat onakvim kakav jeste: kao jad, bijedu, pogibelj, pustoš i uništenje ljudskog dostojanstva.
Popularna književnica nastavila je pisati, držati predavanja širom svijeta, agitovati za mir. Utemeljiteljica je prvih mirovnih pokreta u svijetu, mada je kao plemkinju tadašnji mirovnjaci, mahom socijaldemokrate, nikad nisu prihvatili kao sebi ravnu. Čak su je posprdno nazivali „mirovna Berta“. Njen uticaj je bio znatan, ali istinsko društveno priznanje dobila je tek nakon dodjele Nobelove nagrade za mir.
Vangari Matai
Vangari Matai (Kenija), dobitnica Nobelove nagrade za mir 2004. godine, prva je Afrikanka koja je dobila ovo priznanje.
Nagrađena je za „doprinos održivom razvoju, demokratiji i miru“. Ustvari, ova nevjerovatna žena je povezala borbu za očuvanje šuma, sa borbom za ženska/ljudska prava i borbom protiv korupcije, zloupotrebe moći, te borbom protiv represivnog režima i protiv moćnih kompanija koje su uništavale kenijske šume da bi gradile komercijalne plantaže.
Osnovala je 1977. godine Pokret zelenog pojasa, nevladinu organizaciju za borbu protiv deforestacije, koja je za više od tri decenije podstakla žene da zasade 30 miliona sadnica drveća. Drvo je tako u Keniji postalo simbol demokratije i borbe za ljudska prava i za očuvanje životnog prostora.
Ova naučnica, prva žena iz istočne Afrike sa titulom doktora nauka, po osnovnom obrazovanju biologinja, rođena je 1940. godine u jednom kenijskom selu, u vrijeme kad je njena domovina bila kolonija Velike Britanije. Pripadnica je naroda Kikuju. Nakon osnovnog i srednjoškolskog obrazovanja u Keniji, studirala je u SAD, u sklopu projekta koji je pokrenuo tadašnji senator Džon Kenedi. Na univerzitetu u Pitsburgu je magistrirala, a potom dobila posao na Univerzitetu u Najrobiju, ali nije počela da radi jer je pozicija predviđena za nju data drugoj osobi. Vangari smatra da je ovo bilo zbog rodne i plemenske diskriminacije. Ipak, dobila je posao zahvaljujući jednom njemačkom profesoru na Univerzitetu u Najrobiju, na odsjeku za veterinsrku medicinu. Na to je vjerovatno uticala i činjenica da je Vangari, uz biologiju, studirala i njemački jezik. Postala je prva žena šefica katedre i univerzitetska profesorica u Keniji.
Uz rad na Univerzitetu ona se aktivirala u NVO sektoru, u raznim oblastima, da bi se na kraju posvetila ekologiji. Shvatila je da mnogi problemi u Keniji proističu iz degradacije životne sredine. Zbog uništavanja šuma, koje su izvor prihoda najsiromašnijim slojevima stanovništva, koji su se bavili skupljanjem i prodajom drveta i poljoprivredom na malim imanjima uz šume, širi se pustinja, a sa njom i siromaštvo i glad. Podsticala je žene da sade drveće, a za svaku posađenu sadnicu dobijale su nadoknadu, odnosno neku vrstu stipendije.
U vrijeme režima Daniela Arapa Moia, bila je više puta u zatvoru, zato što se bunila protiv korupcije. Kandidovla se za predsjednicu Kenije 1997. godine, ali je njena kandidatura odbijena. Izabrana je u parlament 2002. a godinu kasnije je osnovala svoju političku stranku. Postala je pomoćnica ministra za životnu sredinu, prirodne resurse i divljinu. Prva je predsjednica Vijeća za ekonomiju, društvo i kulturu Afričke Unije.
Bila je udata za političara Mvangija Mataia, ali se on razveo od nje s obrazloženjem da je ona prepametna i da je ne može kontrolisati. Usput ju je optužio i za – preljubu. Vangari se usprotivila odluci o razvodu i sudiju nazvala nesposobnim i korumpiranim.
Majka Tereza
Dobitnica Nobelove nagrade za mir 1979. i jedina žena nobelovka sa Balkana.
Rođena je kao Agnesa Gondža Bojadžiju, Albanka iz Skoplja iz katoličke porodice. Zaredila se još kao 18-godišnja djevojka i 1950. osnovala katolički red Misionarki ljubavi, koje danas djeluju u 120 država svijeta. Služila je 70 godina siročadima, bolesnima, umirućima... i postala ikona milosrđa 20. vijeka. Po mnogim anketama proglašena je najhumanijom ličnošću stoljeća. Najviše je radila u Indiji u Kalkuti. gdje je napušteni hindistički hram 1952. preuredila u besplatan hospicij za umiruće siromahe, jedini takve vrste u ovoj mnogoljudnoj zemlji. Pomagala je i žrtvama radijacije u Černobilu, djeci u ratom zahvaćenom Bejrutu, gladnima u Etiopiji... i svuda po svijetu. Čak i u Banjaluci danas sestre milosrdnice iz reda koji je utemejila Majka Tereza imaju svoju malu misiju sa skloništem za beskućnike i javnom kuhinjom u kojoj se svakodnevno hrani 400 gladnih Banjalučana.
Iako uvjerena katolkinja, pomagala je svim ljudima bez obzira na religiju, a umirućima je omogućavala da se od ovog svijeta oproste u skladu sa svojom religijom: muslimanima su časne sestre čitale odlomke iz Kurana, hinduistima su donosile svetu vodu iz Ganga...
Beatificirana je i proglašena blaženom 2003. a u toku je postupak njenog proglašavanja sveticom.
Liberalniji krugovi su joj zamjerali što je bila rezolutno protiv razvoda i abortusa, što je mnogo novca iz donacija preusmjeravala na misionarski rad, te što u njenim skloništima i hospicima nisu korištene savremene metode njege i liječenja, pa često zarazni bolesnici nisu odvajani u karantin.
Nesuđene nobelovke
Malala Jusafzai (16) iz Pakistana, najmlađa je kandidatkinja za dobijanje Nobove nagrade za mir u istoriji dodjele ovog priznanja. Kandidovana je prošle godine. Javno se pobunila protiv talibana, koji su zabranjivali školovanje djevojčica, minirali škole i ubijali nastavnike. Zbog toga su ovoj djevojčici pucali u glavu i ona je pukim čudom preživjela i preseljena je sa porodicom u Veliku Britaniju.
Ova hrabra djevojčica je vjerovatno planetarno najpoznatija nesuđena nobelovka, ali nije jedina. Iste godine nominovane su i istoričarka Ludmila Aleksejeva, Svetlana Ganuškina i Lilia Šibanova, ruske aktivistkinje za ljudska prava, Klaudia Paz, prva advokatkinja u Gvatemali i aktivistkinja za ljudska prava.
Projekt “1000 žena za Nobelovu nagradu za mir“ 2005. godine pokrenula je švicarska parlamentarka i članica Vijeća Europe gospođa Ruth-Gaby Vermot Mangold s ciljem da se u godini obilježavanja 100-te godišnjice od dodjele Nobelove nagrade prvoj ženi, austrijskoj grofici Berthi von Suttner, za ovu nagradu predloži 1000 žena iz cijelog svijeta. Spoznala je da angažmani žena u borbi za mir i sigurnost do sada nisu bili dovoljno vrednovani, što potvrđuje i statistika o broju žena dobitnica Nobelove nagrade.
Projekt je prihvaćen od žena aktivistkinja za mir u cijelom svijetu, a proces predlaganja i nominovanja je trajao dvije godine. Nominovano je 1000 žena sa svih kontinenata i iz svih društvenih slojeva – žene sa sela, učiteljice, umjetnice, političarke – koje su angažovane u stvaranju budućnosti bez nasilja, borbi za ljudska prava i borbi protiv rata, diskriminacije, šikaniranja, političke mafije.
O svakoj predloženoj kandidatkinji napravljena je bogata dokumentacija koja njihov rad čini vidljivim. Pored toga žene istraživači sa raznih univerziteta i kontinenata istražit će mirovni rad kandidatkinja na naučnoj osnovi.
Mirovnjakinje u BiH
Mnogi ne znaju da se na dugoj listi nesuđenih nobelovki 2005. našlo i sedam žena iz BiH. Interesantno je takođe, da su žene širom svijeta u ovoj akciji nominovane proporcionalno broju stanovnika u pojedinim državama. BiH je bila jedini izuzetak: cijeneći da je veće dostignuće boriti se za mir u postaratnoj BiH, nego u nekoj uređenoj mirnoj zemlji, Bosanke i Hercegovke su dobile više mjesta na ovoj listi, nego što bi BiH, kao zemlji sa četiri miliona stanovnika, po pravilima pripadalo.
Iz BiH su nominovane:
Azra Hasanbegović, NVO aktivistkinja iz Mostara, osnivačica sigurne kuće,
Nađa Mehmedbašić, novinarka i autorica nagrađivanih dokumentarnih filmova iz Sarajeva,
Hatidža Mehmedović, predsjednica Udruženja Majke Srebrenice,
Snježana Mulić, novinarka i autorica dokumentarnih filmova iz Sarajeva,
Marijana Senjak, psihologinja i terapeutkinja, posvećena problemu seksualnog nasilja u ratu iz Zenice,
Nusreta Sivac, sutkinja iz Prijedora i bivša logorašica u Omarskoj,
Alma Suljević, sarajevska vajarka i filozofkinja rođena u Kaknju, dugogodišnja aktivistkinja u borbi protiv mina
Uz ovih sedam žena sa liste kandidatkinja za Nobela iz 2005. godine, jedine mirovnjakinje čiji je angažman, zapisan i na neki način društveno valorizovan, jesu junakinje divne knjige Zilke Spahić Šiljak „Sjaj ljudskosti“. Jedanaest žena, čije su životne priče predstavljene u ovoj knjizi, bez sumnje zaslužuju društveno priznanje. Zaslužuju li ga i neke druge žene, koje ovdje nisu pomenute? Naravno. Priznaje to i autorka i temeljito objašnjava metodologiju, kojom je izabrano upravo ovih jedanaest heroina.
Ali, priče koje su u ovoj knjizi izložene mogu biti jednako potsticajne i blagotvorne, kao i biografije nobelovki.
Heroine iz ove knjige su:
Sabiha Husić, teologinja i utemeljiteljica organizacije Medika iz Zenice, žena koja je godinama pomagala ženama žrtvama ratnih silovanja, feministkinja ubijeđena da vjera može biti temelj za izgradnju mira,
Danka Zelić, policajka i inženjerka agronomije, osnivačica Udruženja građanki „Grahovo“, žena koja se usred rata iz Njemačke vratila u rodno Livno, a potom se u Grahovu borila za prava povratnika i za prava žena u izrazito patrijarhalnoj sredini,
Jadranka Milićević, aktivistkinja „Žena u crnom“, osnivačica organizacije „Žene ženama“ i Fondacije „Cure“, hrabra buntovnica i feministkinja, koja nikad ne odustaje i nikad ne pristaje na nasilje i totalitarizam,
Lidija Živanović, osnivačica Helsinškog paralamenta građana Banjaluka, feministkinja i arhitektica, koja se umjesto izgradnje palata za moćnike, opredijelila za izgradnju mira i pravednog društva za sve građane i građanke,
Nada Golubović, inženjerka medicinske biohemije, osnivačica Fondacije „Udružene žene“, doajenka feminističkog pokreta u BiH, prepoznatljiva naročito po borbi protiv nasilja u porodici, diskriminacije u politici, entitetskih i nacionalnih podjela,
Stanojka Cana Tešić, osnivačica „Foruma žena“ Bratunac, neumorna aktivistkinja u borbi za prava žena, ali i borbi za pomirenje, povratak izbjeglica i dostojanstven život u ratom razorenom i zločinima traumatizovanom Podrinju. Žena koja je u ratu rizikovala svoj i živote svoje djece da bi spasila prijatelje drugih nacija,
Besima Borić, političarka, socijaldemokratkinja, humanistkinja i feministkinja, borkinja protiv nepravde i ugnjetavanja svih manjina, a za mir, ravnopravnost i normalan život,
Rahela Džidžić, elektroinženjerka, posvećena građanskom obrazovanju, pomirenju i povezivanju zajednica, feministkinja i borkinja za istinsku demokratiju,
Amra Pandžo, profesorica književnosti i magistarka socijalnog rada, islamska feministkinja i mirovna aktivistkinja i jedna od osnivačica Udruženja za dijalog u porodici i društvu „Mali koraci“, Bošnjakinja koja se 1994. u opkoljenom Sarajevu udala za Srbina,
Radmila Žigić, politikologinja, novinarka i feministkinja, jedna od osnivačica prvih opozicionih novina u RS, osnivačica Pan radija i Organizacije žena „Lara,, pokretačica prvog ženskog političkog web magazina...doajenka borbe protiv trgovine ženama i kreatorka medijskih projekata za pomirenje,
Jasminka Rebac, učiteljica i pravnica iz Mostara, prepoznatljiva po radu sa djecom s posebnim potrebama, i po upornoj borbi za prava žena i za prevazilaženje podjela u podijeljenom Mostaru - kralj Španije ju je odlikovao Ordenom za građanske zasluge.
Kada razmišljam o mirovnom aktivizmu žena iz BiH, uvijek se sjetim dr Irene Krndije, banjalučke pedijatrice, koja je 1991. godine u BiH dovela Trku mira. Ova tradicionalna, planetarno poznata mirovna manifestacija, čiji je uutemeljitelj indijski monah Šri Ćinmoj, te 1991. godine, kad je zveckanje oružjem već zaglušilo svaki glas razuma, Banjaluci i BiH je bila potrebnija nego ikad. Pratila sam tu manifestaciju, puna nade i isčekivanja, karakteristične za blesavu mladu novinarku. U to vrijeme masovna okupljanja raznih vrsta, od štrajkova i protesta do, naročto, mitinga zahuktalih nacionalističkih partija, bila su uobičajena. Ništa nije bio lakše nego, sa nekoliko zapaljivih parola, okupiti hiljade ljudi na Trgu Krajine. Ali, kada su maratonci na taj trg dotrčali sa bakljom mira, dočekalo ih je pedesetak Banjalučana. U tom trenutku bilo mi je jasno da je rat već počeo – bilo je samo pitanje kad će opaliti prva puška. A uskoro se i to desilo...
Mirovni aktivizam Irene Krndije je zaboravljen. Tihoj koloni zaboravljenih mirovanjakinja pridružiće se, uskoro, mnoge druge žene u Banjaluci i drugim gradovima i mjestima širom BiH... Ko se još sjeća, na primjer, da je Udruženje žena „Duga“, na čelu sa osnivačicom Galinom Marjanović, prihvatalo, spasavalo i njegovalo hiljade izbjeglica i žrtava ratne torture... A vjerujem da je takvih aktivistkinja bilo u svim našim gradovima... Bilo bi dobro da se svaka od nas prisjeti po neke zaboravljene mirovnjakinje, zapiše njeno ime i kratku bilješku o njenim mirovnim naporima, pa da to sve istražimo, dopunimo, dokumentujemo.
Jer, hronika mirovnih aktivnosti i aktivistkinjja u BiH ne postoji. To su dragocjene, a neispričane priče i ukoliko ih ne otrgnemo od zaborava, potonuće u mrak. A medijima i javnim prostorom uopšte carovaće i dalje selebritiji iz crnih hronika, biznismeni tipa „ne pitaj me za prvi milion“, političari čije su jedino dostignuće zapaljive nacionalističke izjave, pjevaljke i starlete...
Izvori
*Libela, portal o rodu, spolu i demokratiji – Heroine Nobelove nagrade za mir, (15. 10. 2013) http://www.libela.org/prozor-u-svijet/4359-heroine-nobelove-nagrade-za-mir/
*Danas. hr –(21.06.2014.)- Stogodišnjica smrti prve nobelovke -http://danas.net.hr/svijet/stogodisnjica-smrti-dobitnice-nobelove-nagrade-za-mir
*Portal mladi. info – Hiljadu žena za Nobelovu nagradu za mir http://portal.mladi.info/index.php?type=1&a=vijesti&id=556
*Zilka Spahić Šiljak – „Sjaj ljudskosti“ – životne priče mirotvorki u BiH, TPO Fondacija, Sarajevo 2013.
*Ivana Franović, Mirovno obrazovanje kao pokretač društvenih promena (htpp://www.nenasilje.org/publikacije)