Foto: Samir Jordamović - Anadolu Agency
Dr Aida Pilav je redovna profesorica na Fakultetu zdravstvenih studija Univerziteta u Sarajevu i specijalistkinja socijalne medicine. Od 2014. godine aktivna je u oblasti izučavanja nasilja, kao jedne od socijalnih detereminanti očuvanja zdravlja.
-Zdravstveni sistem je važna karika u odgovoru društva na žrtve seksualnog nasilja, karika kojoj se žrtve prvo obraćaju. I u kontekstu Istanbulske konvencije zdravstveni sistem je prepoznat kao vrlo značajan, preporučuje se uspostavljanje tzv. kriznih centara pri zdravstvenim institucijama, pojašnjava dr Pilav.
Značaj socijalne medicine je u tome što izučava socijalne determinante zdravlja, a nasilje je jedna od vrlo važnih socijalnih detereminanti, odnosno predstavlja povezanost između kliničkog dijela, koji se odnosi na uništavanje fizičkog zdravlja i druge komponente, dakle nasilja kao socijalne determinante zdravlja.
-Moja uključenost u ovu priču traje nekoliko godina, kada smo se kroz projekte sa UNDP-jem počeli baviti ovim problemom unutar zdravtsvenog sektora. 2014. godine počela je ta priča na nivou Federalnog Ministarstva zdravstva, a paralelno su to radile i kolege u Republici Srpskoj.
Komentarišući podatak iz istraživanja Fondacije “Lara” i Fondacije lokalne demokratije koje je pokazao da žrtve seksulanog nasilja u 82% slučajeva vjeruju ili se obraćaju nevaldinim organizacijama, 77% policiji, a vrlo mali broj, oko 10%, u bolnice, odnosno zdravstvene ustanove, dr Pilav ističe da je uloga zdravstvenih ustanova nesumnjiva.
-Međutim, unutar sistema, neću reći da nisu dovoljno prepoznate, već da se nisu u ovom tranzicionom procesu dovoljno dobro pozicionirale.
- godine zdravstveni sektor je počeo aktivno da radi u oblasti zaštite žrtava.
-Izrađen je jedan vrlo značajan dokument – resursni paket za zdravstveni sektor koji bi trebao biti primijenjen prilikom pomoći žrtvama nasilja u porodici, odnosno rodno zasnovanog nasilja, što podrazumijeva i seksualno nasilje. Ideja je bila da se, kad se razvije taj dokument, spusti unutar zdravstvene ustanove. Razvijene su procedure protokola – sve ono sa čime bi se na nivou primarne zdravtstvene zaštite moje kolege trebale upoznati tj senzibilizirati, kaže dr Pilav.
Primarna zdravstvena zaštita je prva tačka ulaska ljudi u zdravstveni sistem, pa i žrtava nasilja.
-Bez obzira što su rezultati vašeg istraživanja pokazali da se žrtve najčešće obraćaju nevladinim udruženjima i da najviše vjeruju policiji, to ipak možemo govoriti sa aspekta kada se radi o nekom prepoznatom, vidljivom kriminalnom aktu i naravno da je policija ta koja prva djeluje. Ali, ako ćemo govoriti o skrivenim žrtvama nasilja, one nesumnjivo prvo ulaze u zdravstveni sistem, prije nego što prijave policiji, nevladinim udruženjima ili socijalnim ustanovama. Nama to vjerovatno prođe ispod radara. Nešto slično smo prošle godine radili za Kanton Sarajevo, sa koleginicama iz FLD-a, smatrajući da je jako značajno da te žrtve budu prepoznate na pravi način u pravo vrijeme i od strane zdravstvenih radnika. Po tradiciji, zdravstvenim radnicima se najviše vjeruje, međutim, pitanje je koliko su oni senzibilizirani i ekukovani da na odgovarajući način prepoznaju žrtvu rodno zasnovanog nasilja.
Dr Pilav ističe da je period pandemije cijeli taj proces vratio korak unazad.
-Krenulo se u tom periodu na ozbiljan način sa setom protokola i procedura, ali ja nisam zadovoljna progresom koji smo napravili. Pogotovo se sve to razvodnilo u prethodnoj godini zbog pandemije korona virusa, ali sad smo se već navikli na pandemijske uslove i možemo da se bavimo i drugim problemima. Mi imamo samo vrh ledenog brijega i primjećujemo nešto što je vidljivo, a šta je zapravo u dnu i kako su žene zlostavljane tokom pandemije, nemamo uvid. Zbog toga nam je značajna svaka vrsta istraživanja, jer bi nam trebala dati pravce djelovanja. Sigurna sam da će postpandemijski period biti dug, ostaviće posljedice na mentalno zdravlje, pa i nasilje.
Zdravstveni sektor u BiH još uvijek nije dovoljno senzibiliziran kada je u pitanju prepoznavanje žrtava rodnog nasilja.
-Imate različita objašnjenja te pojave: kolege imaju previše posla, nemaju vremena da razgovaraju i prepoznaju žrtve nasilja na odgovarajući način i sl. U Federaciji BiH, a pretpostavljam da je takva situacija i u Republici Ssrpskoj, postoje formirani Centri za mentalno zdravlje, pa kada se žrtve prepoznaju unutar sistema primarne zdravstvene zaštite, one usmjeravaju prema centrima za mentalno zdravlje. Postoji odgovarajuća zakonska regulativa u oba entiteta, kao i pravilnici, načini na koje se postupa sa žrtvama unutar sistema zdravstvene zaštite. Međutim, nedostaju te tzv. soft metode i mislim da zdravstveni radnici treba da dobro akceptiraju načine na koje možemo prepoznavati žrtve nasilja i da tim metodama i vještinama predupredimo i preveniramo nastavak nasilnih radnji unutar porodica ili u partnerskim odnosima ili generalno nasilje.
Dr Pilav je radila u saradnji sa Agencijom za ravnopravnost spolova BiH na razvoju dokumenta koji bi rezultirao formirajem centara za žrtve seksualnog nasilja.
-Postojala je ideja o pilot projektu u Kantonu Sarajevo, da se formira centar pri jednoj bolnici, ali na žalost, nismo uspjeli u tome i mislim da na tom trebamo istrajavati.
Kao razlog zašto se žrtve nasilja više okreću nevladinim udruženjima, dr Pilav ističe nedostatak razumijevanja unutar sistema zdravstvene zaštite.
-Navešću jedan primjer: kroz niz radionica koje smo imali, rada u fokus grupama sa kolegama iz Federacije BiH 2014. i 2015. godine, zaključili smo da žrtva nasilja višekratno ulazi u zdravstveni sistem. Kolege tek u neko vrijeme, kada se retrogradno vraćaju, shvate da su te žene dolazile više puta sa neodređenim zdravstvenim tegobama, a tek kasnije se u nekom vremenskom periodu prepozna da su one zapravo bile žrtve nasilja i da nisu na odgovarajući način prepoznate, iako su sve vrijeme zapravo tražile pomoć. Tada smo razvijali set pitanja, koja su kao check lista, i koje svaki od naših ljekara i medicinskih setara na primarnom nivou zdravstvene zaštite treba da zna kako bi blagovremeno prepoznali žrtvu nasilja. Nikada nećemo imati rezultat od 100%, ali da imamo pola-pola, biće sasvim dovoljno da možemo preduprediti kontinuirano nasilje.
Kao dugogodišnji zdravstveni profesionalac, dr Pilav ističe da nam ne treba puno da bi senzibilizirali zdravstvene radnike. Postoje alati i treba istrajavati na tome da se implementiraju, posebno u primarnoj zdravstvenoj zaštiti, zato što se žrtve najćešće tu pojavljuju, to su vrata na koja prva zakucaju.