Seksualno zlostavljanje djece je u gotovo svim državama svijeta krivično djelo, koje ima stroge krivične sankcije! Veliki broj autora ističe da seksualni zlostavljači djece čine ponavljane seksualne aktivnosti i radnje sa djecom mlađom od 15 godina u vidu seksualnog zavođenja, navođenja, ucjenjivanja, prisiljavanja, pokazivanja spolnog organa, slanja pornografskih slika ili video sadržaja, fotografisanja i snimanja djeteta, dodirivanja, masturbacije, oralno-genitalnog kontakta, vaginalnih i analnih seksualnih aktivnosti sa djecom radi seksualnog uživanja i zadovolјenja seksualnih potreba koje“djeca ne želei ne razumiju” jer postoji razlika u moći između djece iseksualnih zlostavljača po pitanju godina, znanja, autoriteta i zadovoljstva.Osnovni uzrok seksualnog zlostavlјanja dece je“zloupotreba dečijeg povjerenja” odosoba koje imaju psihopatološki seksualni poremećaj seksualnog uzbuđenja, želje, nagona, seksualnog ponašanja i zadovoljstva sa djecom mlađom od 15 godina. Seksualni zlostavljači iskorištavaju dječije povjerenje jer su najčešće poznati djeci i mogu bitičlanovi bliže, šire porodiceiskrbnici, porodični prijatelji, komšije, zatim institucionalni autoriteti: vaspitači, učitelji (školski i vjerski), treneri, ljekari, stomatolozi, seksualni predatori u okruženju u kojem se djeca igraju i zabavljaju (igrališta, internet mreže koje djeca često koriste; TikTok, Instagram, YouTube, Facebook i druge). Drugi razlozi seksualnog zlostavljanja djece jerazvojno emocionalna, kognitivna, socijalnai seksualna nezrelost djece da razumiju seksualnost uopće i nemogućnost djece da razumiju seksualnu manipulaciju, iskorištavanje i zloupotrebu djece radi uživanja i zadovolјenja seksualnih patoloških potreba zlostavljača.Prema međunarodnoj statističkoj klasifikaciji bolesti i srodnih zdravstvenih problema MKB-10 (ICD-10 International Statistical Classification of Diseases and Related Health Problems);Pedofilija (F65.4) se definiše kao seksualna sklonost prema djeci, dječacima i/ili djevojčicama u predbuberteskoj ili ranoj pubertetskoj dobi“ (ICD-10, 2016). Prema Dijagnostičkom i statističkom priručniku mentalnih poremećaja, peto izdanje; DSM-5 (Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disordes is the 2013; APA American Psychiatric Association in 2013), kriteriji za dijagnostifikovanje pedofilnog poremećaja:Ponavlјajuće, intenzivne seksualne maštarije, nagoni ili ponašanja koja uklјučuju seksualnu aktivnost sa predpubertetskim detetom (13 godina ili mlađim) tokom najmanje 6 meseci.Ovi seksualni nagoni deluju ili su prouzrokovali značajne smetnje u društvenim, profesionalnim ili drugim važnim oblastima funkcionisanja djeteta. Osoba ima najmanje 15 godina i najmanje 5 godina je starija od deteta u prvoj kategoriji, to ne obuhvata adolescenta koji je uklјučen u stalni seksualni odnos sa 12 ili 13 godina.Osoba ima najmanje 15 godina i najmanje 5 godina je starija od deteta u prvoj kategoriji, to ne obuhvata adolescenta koji je uklјučen u stalni seksualni odnos sa 12 ili 13 godina.
Osnovne karakteristike psihoseksualnog razvoja djece
“Dijete je otac čovjeka” Sigmund Freud
Spolni razvoj djece započinje psihoseksualnim obilježjima dječaka i djevojčica koja od rođenja uključujubiološko-fiziološke osobine djeteta, psihološku i socijalnu spolnu ulogu koja se razvija tokom djetinjstva putem sticanja povjerenja/vjerovanja; autonomije/ samokontrole; inicijative/ambicije; samopouzdanja/uspjeha (stadiji razvoja djeteta-Erikson prema Larsen, Buss, 2005), formirajući spolnu identifikaciju djevojčice kao žene i dječaka kao muškarca na način da djeca prihvataju majku i oca koji organiziraju psihoseksualnu ulogu žene i muškarca u ranom razvoju djece.Adolescentno razdoblje obuhvata povezivanje sa vršnjacima, sklapanje prijateljskih,bliskih odnosa i spolnog identiteta pomoću kojih mlada osoba izgrađuje vrijednosti, zanimanja, društvene odnose i ideologije (Marcia, 2002), počinje od predpubertetskog perioda ili rane adolescencije koja kod djevojčica obuhvata period od 11 ili 12 godina a kod dječaka od 13 ili 14 godina a završava se spolnom zrelošću sa 21/22 godinu (prema Nikolić 1996).Razlika između puberteta i adolescencije je što se pubertet odnosi na fiziološke i fizičke promjene u konstitucionalnom razvoju mlade odrasle osobe a adolescencija obuhvata psihološke aspekte sazrijevanja djeteta koji obuhvataju emocionalne, socijalne, društvene i seksualne promjene u dobi mladosti (Nikolić, 1996).Tri su razdoblja puberteta / adolescencije koja imaju individualne varijacije (+/- jedna godina) u pogledu uzrasne dobi:
Pretpubertetsko razdoblje/ rana adolescencija počinje pojavom spolnih obilježja (dlakavost, rast i razvoj spolnih organa).Pubertetsko razdoblje / srednja adolescencija javljaju se prvi znaci seksualnog razvoja (menstruacija i ejakulacija).
Postpubertet / kasna adolescencijau kojoj mlada odrasla osoba postiže spolnu zrelost (Nikolić, 1996; Rudan,2004).
Sva tri razdoblja psihoseksualnog sazrijevanja djeceumladu odraslu osobu protiču kroz psihološke razvojne faze adolescencije koje imaju ulogu prilagodbe djeteta na razdoblje odrastanja i savladavanja razvojnih zadataka za svaki razvojni period.Adolescencija se predstavlja i kao kritično razdoblje u razvoju ličnosti jer svaka kriza, stresna ili traumatična situacija u adolescentnom periodu stvara nestabilnost u razvoju koja može izazvati smetnju, zastoj i razvojnu traumu na različitim područjima funkcionisanja osobe.Sve tri faze psihofizičkog sazrijevanja djeteta u mladu odraslu osobu preteške su za djecu koja sama prolaze kroz njih odnosno kada izostane roditeljska prilagodba na razvojni period adolescencije, ponekad u slučajevima kada roditelji nisu razriješili svoje konflikte i krize,a čestokada se roditelji nalaze u specifičnim životnim situacijama iokruženju pa ne primjećujui nisu dostupni za potrebe adolescenata.Podrška roditelja u spolnom odgoju djeteta prvenstveno obuhvata relevantne i uvremenjene informacije o spolnom razvoju djeteta (neposredno pretpubertet), koje služe djetetu za smanjenje nevjerice i straha na tjelesne razvojne promjene, kako bi lakše prihvatali svoje tijelo i imali pozitivnu sliku svog izgleda . Sa uzrastom djeteta podrška roditelja se usmjerava na konkretne informacije o promjenama i psihoseksualnim razvojnim potrebama adolescenta. Da bi djeca razvila zdravu spolnost roditelji svoje strahove ili radikalne stavove o seksualnosti, seksualnoj orjentaciji i seksualnom zadovoljstvu ne bi trebali prikazivati u negativnom i traumatiziranom kontekstu niti nasilnim rječnikom zabrane, paranoje, prijetnji, ucjena i degradiranja seksualnosti.
Pri tome roditelji trebaju ostaviti prostora djetetu da samostalno upoznaje svoju seksualnost i grade sliku o seksualnosti na osnovu svojih interesovanja, želja i istraživanja seksualnosti. Kako se adolescenti mijenjaju tako bi trebali da se mijenjaju i roditelji.
Rana adolescencija prepoznatljiva je prema ponašanju adolescenta u interpersonalnoj interakciji i u odnosima u okruženju koje se temelji na otvorenom, neposrednom i aktivnom stavu, često opozicionom/suprostavljenom ponašanju prema odraslima, sa više bunta, prkošenja i neposluha.
U razdoblju rane adolescencije seksualnost je na latentnom/prikrivenom,nagonskom i nezrelom nivou dok se emocije češće i snažnije ispoljavaju.U ranoj adolescenciji adolescenti više stupaju u interakcije između vršnjaka koje imaju ulogu razvijanja zajedništvaizajedničkih ciljeva kojikod djece stvaraju osjećaj pripadanja grupi koja im pruža doživljaj identitetai osjećanje zadovoljstva (Vasta, HaithiMiller,1995).U dobi srednje adolescencije, adolescenti traže svoje mjesto, potvrđuju svoju neovisnost u različitim aktivnostima i ponašanju, formirajući svoj stil (frizura, oblačenje, socijani angažman i sl.).Adolescenti u kasnoj adolescenciji imaju svoje mišljenje koje je različito od drugih i prihvataju odraslost kao svoj lični identitet neovisan o drugima, spremni da donose odluke za važne životne ciljeve i spremni da preuzmu odgovornost odrasle osobe.
Seksualno zlostavljanje djece u predpubertetskoj /ranoj adolescentnoj dobi predstavlja rizik za psihoseksualni razvoj ličnosti djeteta?
Seksualno zlostavljana djecaa posebno starija seksualno zlostavljana djeca u predpubertetskoj/ranoj adolescentnoj dobi emocionalno su nestabilnija i pokazuju više simptoma traumatiziranosti od mlađe djece dok serizik za seksualno zlostavljanje povećava kod starije djece. Američki podaci pokazuju da je 25,5 % žrtava u dobi od 8 do 11, a starijih od 12, ima 35,9 %, upućujući da je dob kao i spolveći rizični factor. Rizik je veći za djevojčice jer se ranije pokazuje i traje duže(Štimac, Profaca i Buljan Flander,2015). Seksualno zlostavljanjeizaziva psihički, emocionalnii organski šok/distress koji se manifestuje fiziološkim iemocionalnim reakcijama tijela; spazam/grč mišića, bljedilo, teško disanje, strah, anksioznost, bijes, krivnja,žalost, uznemirenost, odbrambeno reagovanje na stresnu situaciju zaleđenosti,bježanje i borbe.Simptomi organskog distresačestokod djece pokreću stanje paničnog straha od tjelesnih simptoma stresa stvarajući sekundarni emocionalni i funkcionalni problem djeci i porodicama.
Ponašanje seksualno zlostavljane djece ovisi o dobi i trajanju seksualnog zlostavljanjakoje može da oscilira od povlačenja do hiperaktivnosti: šutnja, povlačenje, blokiranje, kontrola ili impulsivnost, hipersenzitivnost, razdražljivost, konfuznost sa teškoćama održavanja pažnje,koncentracije, izbjegavanja osoba, skrivanja tijela, razne upale, poremećen san, dok je kod djece u predpubertetskom periodu česta pojava samoozljeđivanja/rezanja, pokušaji suicida, poremećaji u ishrani, pojačan vaginalni secret, bježanje od kuće, konzumiranje PSA (cigarete, alkohol, droge), učestala masturbacija i drugo (Buljan-Flander, Kocijan-Hercigonja, 2003).Seksualno zlostavljanje djece izaziva; emocionalne, kognitivne, organske i smetnje u socijalnom i svakodnevnom funkcionisanju osobe. Istraživanja upućuju da simptomi seksualnog zlostavljanja najviše zadovoljavaju kriterije za traumu i seksualnu uznemirenost, odgovaraju kliničkoj slici posttraumatskog stresnog poremećaja u vidu namećućih slika i misli o proživljenom iskustvu, izbjegavanja podsjetnika doživljene traume i uznemirenost. Uz izbjegavanje prisutna je emocionalna otupjelost, nepovjerenje i nisko samopouzdanje (Domhardt, Münzer, Fegert & Goldbeck,2015). Obzirom da je predpubertetski/rani adolescentni period praćen oscilacijama u fiziološkim promjenama u tijelu pod uticajem lučenja seksualnih hormona, visokog pritiska emocionalnih reakcijai izraženih socijalnih-vršnjačkih potreba, djeca traumatsko iskustvo seksualnog zlostavljanja intenzivnije doživljavaju. U predadolescentnom periodu tijelo je nosilac nagonskih - emocionalnih, seksualnih(nezrelih) i socijalnih snaga ličnosti što ga čini senzitivnim za gubitak unutrašnjeg i vanjskog oslonca (Ćeranijić, 2005), odnosno gubitka unutrašnje stabilnosti, sigurnosti, povjerenja, inicijative, samopouzdanja, odnosno sve što je dijete steklo u toku odrastanja kako bi se u adolescentnom periodu sigurnopridružilo svijetu kojem pripada i izgradilo punu socijalnu i seksualnu zrelost a dječija ličnost se integrisala u odraslu osobu.Prema istraživanjima najvažniji zaštitni faktori kod seksualno zlostavljane djece su:porodična, socijalna podrška vršnjakai psihološka pomoć koja obuhvata preventivne, suportivne i psihoedukacijske intervencije (Domhardt, Münzer, Fegert & Goldbeck, 2015), sa djecom i roditeljima u slučaju kada se seksualno zlostavljanje dogodilo izvan porodice . Krizne intervencije sa roditeljima imaju svrhu smanjenja stresa i osnaživanja roditeljske zaštitne uloge kako bi mogli pomoći djetetu. Seksualno zlostavljanoj djeci neophodna je psihološka pomoć koja uključuje senzitivan kontakt sa djetetom/adolescentom u komobraća pažnja na stanje djeteta (afekt, raspoloženje, ponašanje), njegove potrebe i mogućnosti. U toku razgovora o seksualnom zlostavljanju je važno uskladiti psihološke intervencije sa reakcijama, emocijama i ponašanjem djeteta/adolescenta u kojima treba da se osjeća dobro i sigurno kako bi moglo povratiti izgubljeno povjerenje i osnažitikapacitete za aktivno suočavanje u procesima pomoći, zdravo prilagođavanje na proživljenu životnu situaciju i povratak na razvojne potrebe i zadatke adolescencije.
Merima Špirtović psiholog/psihoterapeut