SOS Telefon
1264
Telefon 24h
+387 66 810 800
Pišite nam
ngo.lara@teol.net
fondacija.lara@gmail.com
×

Manda Vulić (1912 – 1992), selo Korita

Manda Vulić ubijena je u aprilu 1992. godine zajedno sa suprugom Matom u svojoj kući u selu Korita kod Bosanskog Grahova.



Magistralni put Bosansko Grahovo – Livno prolazi pokraj sela Korita, udaljenog od Bosanskog Grahova nekih 7 kilometara. Spaljeno i uništeno selo još od prošlog rata (1941.) u kojem nije bilo nikakve infrastrukture (vode, puta struje), dobilo je prije godinu dana prometnu oznaku po prvi put od svog postojanja. U Koritima se još skriva tajna posljednjeg zločina iz proljeća 1992. godine, kada su u svojoj kući, kao jedini stanovnici toga sela, pogubljeni Manda i Mate Vulić, stariji bračni par, koji su živjeli sami, i mislili da se njima ne može desiti ništa loše, jer su svoji na svome i nikome ništa nisu na žao učinili.

Manda1 je bila domaćica, dobra, vrijedna žena, koja je u dobi ubojstva imala 80 godina, ali je još bila jako aktivna u svom domaćinstvu i vrijedno radila i brinula se o svom suprugu, kući, stoci koju su uzgajali. Manda je bila majka petoro djece, udala se sa 23 godine, i već u Drugom svjetskom ratu, sa suprugom i starijom djecom bježala iz Bosanskog Grahova. No nakon završetka rata vratila se Manda sa svojom obitelji u svoje selo Korita i obnovila svoje ognjište. Vrlo mali broj obitelji se vratio u selo Korita; 1960. godine zabilježena su dva domaćinstva sa troje stanovnika, imali su samo jednog susjeda, rođaka Matu „putara“. No ubrzo i on je otišao i od tada Manda i Mate Vulić ostaju jedini stanovnici sela Korita.

Cujeli život posjećivala su ih djeca koja su se rasula po svijetu, od Njemačke, do Slavonije, Istre. Redovno su dolazili svako ljeto i blagdane, da pomognu roditeljima u poljoprivrednim poslovima, pripremali su hranu za ovce, krave, konje i druge mnogobrojne životinje. Manda je bila jako vrijedna žena, ona i Mate su bili jedni od najpoznatijih stočara u BiH. Bili su rekorderi u proizvodnji sira, mesa, kajmaka, vune i često primali razne diplome i priznanja od raznih ministarstava i stočnih sajmova. No, ta priznanja im nisu bila od velike koristi, nikada za života nisu dobili električnu energiju i svoj život skončali su na jedan jako okrutan način.

Manda se bavila poljoprivredom i stočarstvom, muzla ovce i krave i pripremala na daleko poznati kajmak i sir, koji se nalazio na trpezama poznatih hotela i restorana. U svoj dom primala je česte goste, putnike namjernike, poznane i nepoznane ljude koji su navraćali kod njih, bilo zbog posla ili radoznalosti, vremenskih neprilika, kvara na automobilu i sl. Bila je velika šaljivica, uvijek spremna na fini razgovor, kavu i rakijicu. Kroz njenu kuću uvijek su prolazili pčelari, planinari, lovci, učenici, susjedi iz obližnjih sela. Mnogi su našli spas u njenom toplom domu kada su vremena bila pogubna uslijed velikih snjegova i mećava. Sve njih Manda je dočekivala raširenih ruku, ugostila, nahranila, utoplila, i brinula se na desetke njih dok se vrijeme ne bi smirilo. Spasila je jako puno ljudi, slučajnih prolaznika i namjernika koji su bili ispaćeni, iznemogli i prozebli kojima je davala okrijepe, njegovala ih i pomagala im da se oporave da bi mogli nastaviti put.

Imala je jako malo slobodnog vremena, dok je bila mlađa znala je otići u posjetu svojoj djeci, ali se nije puno zadržavala jer se jako brinula što će biti sa njenim suprugom Matom i sa njenim blagom. Nedjelja joj je bila dan za odmor tada bi znala otići u Obljaj u crkvu na svetu misu, a rijetko je znala posjetiti i svoje prijatelje i „kume“ u selima Peulje, Luke i Obljaj. Manda je bila česta kuma na krštenjima, a dok je bila mlađa kumovala je i mnogim bračnim parovima, kumovala je mnogoj djeci pri krštenju bez obzira jesu li djeca katolička ili pravoslavna. Manda je kumovala u svim crkvama u Bosanskom Grahovu.

Nije se bojala rata, i nije vjerovala da joj se može išta loše dogoditi, ipak bila je malo opreznija u brizi za svoju djecu, koja su htjela da dođu po nju i oca i da ih odvedu u svoja mjesta življenja. Nije im dala da dolaze kod njih u Korita, bojala se za njih da im se što ne dogodi. Tjerala ih je što dalje od njih, i onda kada joj je možda bilo najteže, kada su ih pljačkali i maltretirali nije htjela da joj sinovi dolaze, jer se bojala za njihov život. Manda je to kategorički odbijala, nije htjela napustiti svoja Korita.

I tu kobnu 1992. godinu Manda je dočekala sama sa suprugom Matom u Koritima. Rat se razbuktao odmah početkom godine, iako nisu bili blizu prve crte ratovanja vojska je često navraćala kod njih s ciljem da uzmu koju ovcu ili tele za svoje potrebe. I tada su bili ugošćeni i tada im je Manda kuhala kavu i iznosila rakiju, i ostajala u svojoj kući sama, a vojska je prolazila i njen suprug Mate je znao otići do susjednog sela Luke ili do grada u nabavku ili da se čuje sa djecom. No Manda nije napuštala ognjište, svoju stoku i svoje imanje. Još 1991. godine kada se rat naslućivao u BiH, jer je u susjednoj Hrvatskoj već buktio, Mandu su počeli maltretirati neki nepoznati muškarci, vezali su je u njenoj kući, rušili, pljačkali, odnijeli joj vrijednu imovinu, ali Manda se nije bojala, nije htjela pobjeći, nije htjela djeci, niti je htjela da djeca dolaze i da se izlažu opasnostima.

Iz Bosanskog Grahova se nije moglo nigdje, put prema Livnu je bio blokiran, vojska se rasporedila prema Livnu udaljenom od Bosanskog Grahova nekih 70-ak kilometara, linije ratovanja od sela Korita bile su udaljene 30-ak kilometara. Često su ih posjećivali muškarci iz obližnjih sela, koje je Manda poznavala i ispitivali gdje su joj sinovi, kada dolaze. Manda se hrabro držala, nije ulazila u svađe i prepirke, branila je svoju djecu i svoju kuću. Govorila je da su njih dvoje stariji i da nikome ništa nisu učinili pa njih nitko neće dirati.

Susjedi iz obližnjeg sela su 23.04.1992.godine, našli ubijene Mandu i supruga Matu u njihovoj kući. Ubijeni su vatrenim oružjem, ali točno vrijeme smrti nisu znali, jer ih nitko nije viđao nekoliko dana, tako da se još nije saznalo koji su dan točno ubijeni. Zločinci još nisu pronađeni, postoje razne priče, svi su obećavali obitelji da će se počinitelji pronaći i kazniti, međutim i nakon 23 godine ovog stravičnog zločina nitko nije odgovarao. Mandin najmlađi sin Mate, još uporno hoda i traži pravdu za svoje roditelje po raznim ministarstvima, tužiteljstvima, policijama i sudovima, ali bezuspješno. Teško se miri sa sudbinom da su mu roditelji svoj dugi vijek skončali na tako okrutan i žalostan način, vjerujući svima, vjerujući da su svi ljudi dobronamjerni da svi koji im dođu u kuću zaslužuju kavu i rakiju, bez obzira jesu li to njihovi prijatelji ili njihovi krvnici.

Dan poslije pronalaska, 24.04.1992.godine, nekoliko mještana i prijatelja Mande i Mate sahranili su pokojne u katoličko groblje Peruševac kod sela Luke, na brzinu bez ikakvog obreda i svećenika, svi su se brzo razišli, bojali su se jer je rat bjesnio. Nakon završetka rata, njihov sin Mate prvi je posjetio Bosansko Grahovo i njihov grob, obilježio ga spomenikom i uklesao slike svojih roditelja na njega. Isklesao, kako on kaže, ikonu, svetu sliku svoje majke, koja je bila oličenje poštenja, dobrote, miroljubivosti i hrabrosti.

 

Mevla Vila (1942 – 1992), Višegrad



Mevla Vila rođena je, odrasla, živjela i ubijena u Višegradu. Priču o njenom životu nam je ispričala Mula Lipa2, njena komšinica.

Mula je Melvu Vilu poznavala od kad zna za sebe, jer je Mevla živjela u kući pored njenih roditelja. Za Mevlu su imali samo riječi hvale. Govorili su da je jako dobra i plemenita žena ili, kako je Mula rekla: “Žena o sebi i pri sebi”. Bila je veselog duha i voljela je da se šali.

Mevla je živjela u kući s mužem, dvije kćerke i tri sina. Mula je često posjećivala svoje roditelje i svaki put bi odvojila vremena da s Mevlom popije kafu i da se ispričaju. Bila je nezaposlena, žena domaćica. Vesela i puna duha, jako dobro se slagala sa svima.

U ratu je Mevlin muž odveden i nikad se nije vratio, a izgubila je i tri sina. Ostala je sama sa dvije kćerke.

Tog kobnog dana Mula je otišla da posjeti svoje roditelje i kad je došla pred kuću čula je vrisak i plač iz Mevline kuće. Svi su bili uplašeni i uznemireni. Mulin otac je rekao da je Mevla ubijena u kući na oči jedne kćerke, koja je nakon toga doživjela nervni slom i do danas se liječi od stresa koji je doživjela taj dan. Druga kćerka je bila u Sarajevu na školovanju.

Mula je sa svojim ocem otišla do Mevline kuće kako bi saznala šta se desilo. Međutim, ostala je ispred, a kuću je ušao njen otac. Kada je Mulin otac izašao iz kuće, rekao je da bi bilo bolje da ni on nije ušao unutra. Prizor je bio zastrašujući, sav se potreso, jer je kuća bila sva krvava, čak i po zidovima.

Još niko nije osuđen za njeno ubistvo, a Mevla je sahranjena ispred kuće. Ekshumacijom je potvrđeno da je Mevla ubijena, ali ne postoji nikakav zapis o tome. Njen mezar posjećuje samo kćerka koja nije bila u kući prilikom njenog ubistva, dok druga kćerka zbog zdravstvenih razloga, jos ne može da posjeti majčin grob.

 

Ajna Sulji (1928-1992), Potočani, Bratunac



Ajna je rođena u selu Potočani kod Zvornika, od oca Hasana i majke Fazile. U Potočanima je provela najveći dio života i u rodnom selu je i ubijena 1992. godine. Sahranjena je u memorijalnom centru Memići-Kalesija, 2012. Rodila je četiri kćerke, od kojih je jedna umrla kao devetomjesečna beba. O Ajninom životu saznali smo više od njene najmlađe kćerke Ramize Omerović3 iz Bratunca.

Ajna Sulji imala je težak život, a prema Ramizinom svjedočenju, teška majčina sudbina dijelom prati i nju, njenu kćerku. Ramiza je rođena 1971. u Potočanima, u drugom braku njene majke sa Ramadanom Suljijem. Udala se jako mlada. Suprug joj je poginuo u ratu. Sa tri kćerke živi u selu svog supruga, Kamenice-Poduđe, opština Bratunac.

„Moja majka je imala teško djetinstvo. Odmah po rođenju umire joj majka, tj moja nena. Tako da ona ostaje da živi sa ocem, nenom i djedom. Njen otac, a moj djed, ubrzo ostavlja kćerku sa svojim roditeljima i odlazi u Tuzlu gdje započinje novi život sa novom ženom sa kojom poslije osniva porodicu. Othranili su je djed Ohran i tetka Ajša. Kako mi je majka pričala, djed i tetka kojima je ona ostavljena nisu posebno brinuli o njenom zdravlju i odgoju. Kao mala počela je da gubi sluh jer su je jako često boljele uši. Nije išla u školu. Jako mlada se i udala.“

Ajna u prvom braku dobija tri kćerke od kojih jedna umire zbog bolesti. Druge dvije su danas srećno udate, priča Ramiza. „U prvom braku je imala problema jer nije imala muške djece, a sredina je bila takva da nisu prihvatali ženu koja ne rodi muško djete jer nema kome muž nasljedstvo da ostavi. Zlostavljali su je i suprug Safet i njegova uža i šira familija svih 9 godina braka. Muž je pio i tukao je. I uvijek su joj govorili da je nikakva žena kad ne može da mu podari nasljednika.“

Ajna na kraju doživljava da je suprug istjera iz kuće. Vraća se svojima a njene kćerke Ismeta i Hajra ostaju sa ocem. „Poslije toga moja majka je počela da puši cigare i bila je strastveni pusač“, priča Ramiza. Ajna se drugi put udala nekoliko godina kasnije, za Ramizinog oca Ramadana Sulji, koji je bio porijeklom iz Albanije. Ramiza kaže da su njeni roditelji bili zaljubljeni jedno u drugo. U to vrijeme Ajnine kćerke iz prvog braka već su udate, a starija je imala i djecu. „Nisu odobravale što se ponovo udala, govorile su da je to sramota jer je majka imala oko četrdesetak godina, a trudna je kada i njena kćerka.“

Ipak, Ramiza se sjeća da je imala lijepo djetinjstvo, bila je pažena kao i svaka jedinica. Otac je radio po Beogradu i Iraku, a nekada je i ona sa njim putovala. Ajna je brinula o kući i bavila se poljoprivredom. Ramiza je išla u školu. „Bila sam jedina djevojčica kojoj su tad u to vrijeme roditelji u selu kupovali suknjice koje kod nas niko nije nosio. Jer su se tad nosile dimije i bilo je sramota bilo šta drugo obući“.

„Kad je došlo vrijeme da se ja udam roditelji se nisu slagali jer sam se udala isto mlada kao moja majka i ona me je savjetovala da to nije dobro i da nije vrijeme za to. Nisam je poslušala i otišla sam. Bila sam trudna s prvom kćerkom kad su mi roditelji došli u posjetu i tad ih poslednji put vidim skupa, to je nekako prije početka rata na tri godine“.

Ajna Sulji po drugi put postaje ostavljena žena kada je napušta suprug Ramadan. Ramiza kaže da se njenom ocu gubi svaki trag i ona ni danas ne znam gdje je niti šta je bio razlog razlaza njenih roditelja. Ajni je odlazak supruga teško pao. Utjehu je nalazila u kćerkama jer je pored Ramize uspostavila kontakte sa njenim polusestrama i kod svake je bila dobrodošla. Ramiza dobija drugu kćerku i poziva majku da živi sa njom i njenom porodicom. „Ona je s nama bila vrlo kratko i nije više mogla, rekla je da se mora vratiti na svoje, tamo gdje je navikla i tamo gdje pripada“.

Ramiza priča da njena majka nije vjerovala da će se rat koji je već počeo u Hrvatskoj, proširiti na Bosnu. „Otišla sam kod nje sa kćerkama u posjetu, bila sam trudna sa trećom kćerkom. Rekla sam joj, majko moja, i kod nas će da se zarati. Ona mi je rekla, ma neće šta ti je, ne boj, se daleko je to sve od nas. Mi nikoga ne mrzimo i mi nikoga ne diramo pa neće dirati ni nas. Do zadnjeg dana nije vjerovala da joj se ikad išta može desiti jer, po njenom, ona nikome nije ništa kriva.“

Ramiza je majku poslednji put vidjela u aprilu 1992. godine. Ona sa kćerkama odlazi u Tuzlu, suprug ostaje u Srebrenici. Od tada ne zna za sudbinu supruga, a uskoro gubi i majku.

Od sestre je, u Tuzli, 29. marta 1993. godine saznala da je Ajna poginula, sestri su rekli rođaci. „Sestra je vidjela majku zadnji dan pred pogibiju, bila je u posjeti kod nje u Sahanićima, opština Zvornik i ostala je na konaku. Ujutro je ustala da ide svojoj kući. Moja sestra je molila da ne ide, da joj se nešto može desiti i da je bolje da ostane tu s njima jer u Potočanima skoro nikoga nije bilo, samo nekoliko muškaraca sa svojim porodicama. Ona nije htjela da odustane, rekla je da mora svojoj kući i da joj se neće nista desiti“, kazuje Ramiza. Majčinu pogibiju rekonstruisale su na osnovu priča njenih komšija. Kako je Ramiza saznala, Ajna je došla u selo i kupila cigarete u mjesnoj prodavnici. Izašla je iz prodavnice kad joj je s leđa prišao čovjek s puškom, pripadao je srpskim oružanim formacijama, i rekao da stane. Ona ga, zbog oštećenog sluha nije čula i nastavila je svojim putem. Nije čula ni ponovljene naredbe. Tako je, dok je hodala i upucana. „Ubijena je kroz leđa odnosno grudni koš, pokazala je analiza ljekara koji su nas pozvali kada smo išle na identifikaciju“, kaže Ramiza.

„Bila sam slomljena i bilo mi je teško da u to povjerujem. Moja majka do zadnjeg momenta nije odustajala od svog sela i nije vjerovala da će joj se išta desiti. Jer nikome zlo nikad nije poželjela“.

Ramiza kaže da je njena majka bila uporna žena koja nikada nije odustajala koliko god teška situacija bila. “I ja sam to isto naslijedila od nje i prenijela na svoje kćerke na što sam vrlo ponosna“.

Kuća Ajne Sulji danas je prazna. Pripala je Ramizi koja je zemlju prodala i otišla da živi sa kćerkama u Kamenice-Pobuđe, opština Bratunac gdje je živila sa suprugom prije rata. Sjeća se da na eshumaciji nisu našli cijelo tijelo njene majke ali je svejedno zadovoljna što su mogle da je sahrane.

„Nama je trebalo mjesto gdje ćemo je posjećivati. Obilazimo njen mezar i ja i moje kćerke i moje sestre i njena unučad. Ona nije i nikad neće biti zaboravljena što se tiče nas. Ali želim da je se i drugi sjećaju. Kao i svih žena koje su nastradale u ovom ratu“.

Iz brošure "Rat nije jednorodan", izdanje Fondacije "Lara", Bijeljina

 

1 Priču o životu i stradanju Mande Vulić napisala je Danka Zelić na osnovu razgovora koji je vodila sa Miroslavom Zelićem i Mate Vulićem, 20. 12. 2015. i 14. 11. 2015. godine. Za pisanje priče korišten je i tekst „Umrla su Korita“, objavljen u dnevnom listu Oslobođenje, 26. 04. 2003. godine, strana 28.
2 Razgovor sa Mula Lipom vodila je Alma Erak, 5. 12. 2015. godine u Višegradu
3 Intervju sa Ramizom Omerović, najmlađom kćerkom Ajne Sulji, obavila je Rašida Omerović 11. 12. 2015. godine u selu Kamenice kod Bratunca

 

 

Prijavi nasilje nad ženama, ne štiti nasilnika!

Fondacija 'Lara' Bijeljina | Sva prava zadržana © 2019
Powered by limun.co