Pojmovnik - Pokušaj pojašnjenja nekih od pojmova koji se najčešće javljaju uz suočavanje s prošlošću
Preuzeto iz: “Pomirenje?! Priručnik za rad na suočavanju sa prošlošću kroz treninge i radionice”, Ivana Franović, Nenad Vukosavljević, Tamara Šmidling, Centar za nenasilnu akciju Beograd-Sarajevo, 2012.
Pomirenje je jedan od temeljnih pojmova koji se koriste u kontekstu rada na suočavanju sa prošlošću. Takođe, reč je i o terminu koji izaziva neslaganja i kontroverze, kako među teoretičarima/kama, tako i među praktičarima/kama, tj. aktivistima/kinjama širom sveta koji deluju u društvima koja se oporavljaju od masovnih kršenja ljudskih prava iz prošlosti. Kako primećuje David Bloomfield, važnost ovog koncepta je generalno priznata, dok u isto vreme postoje velika neslaganja o tome šta pomirenje zapravo znači, te na koji je način povezano sa drugim konceptima i procesima kao što su pravda, izgradnja mira, demokratizacija i politički razvoj.1
Prva dilema tiče se same suštine koncepta pomirenja – da li je reč o procesu, ili o konačnom ishodu različitih procesa u društvu? Ukoliko pomirenje shvatimo kao proces, sledeće je pitanje šta taj proces uključuje i u kom vremenskom okviru? Shvaćeno kao ishod, odnosno kao krajnje stanje nakon nekih procesa, pitanje pomirenja otvara nove dileme oko toga kako izgleda jedno “pomireno društvo”, kako znamo da smo taj cilj postigli, kako možemo izmeriti nivo pomirenja, te koliko je uopšte realno postavljati tako nešto kao cilj?
Druga grupa pitanja nalazi se u vezi sa vrednosnim shvatanjem koncepta i procesa pomirenja – je li ono zaista neophodan preduslov političkog oporavka i demokratskog razvoja podeljenih društava? Može li se sa istim uspehom primenjivati i na inter-personalnom i na kolektivnom nivou? Mora li uključivati kao svoj obavezan element i kontroverzan pojam oprosta? Dešava li se pomirenje na uštrb saznavanja istine i dostizanja zadovoljavajućeg stepena pravde za žrtve različitih vidova nasilja iz prošlosti?
Razumevanja koncepta pomirenja bliska kontekstu izgradnje mira stavljaju naglasak na izgradnju odnosa u društvu u kome postoje oštre linije podele. John Paul Lederach tako pomirenje shvata kao proces koji gradi i trudi se da zaleči “pokidane niti života i odnosa među pojedincima i u široj zajednici”2. Proces pomirenja usmeren je ka budućnosti. Po Lederachu, osnovni zadatak i glavni doprinos pomirenja jeste “traganje za inovativnim načinima da se stvori vreme i mesto u okviru različitih nivoa pogođene populacije, a za integrisanje, prihvatanje i ophođenje sa bolnom prošlošću i neophodnoj zajedničkoj budućnosti, kao sredstvima za suočavanje sa sadašnjicom.”3 On takođe smatra da proces pomirenja sadrži četiri osnovna elementa, koji su međusobno povezani i utiču jedan na drugi: mir, pravda, istina i milosrđe/oprost.4
Pomirenje se često razumeva kao kompleksan proces koji obuhvata četiri međusobno povezana glavna instrumenta: proces zalečenje rana preživelih, neki oblik retributivne ili restorativne pravde, traganje za istinom i njenim javnim prepoznavanjem i reparacije.5 Iako u promišljanju i konceptualizaciji pojma pomirenje prevladava mišljenje da je neophodno da ovi elementi budu dobro povezani i u skladu jedni sa drugima, te da pomirenje koje promoviše stav “šta je bilo – bilo je” nikako ne može biti dobar pristup teško ranjenim društvima, ipak primeri sa terena iz različitih delova sveta pokazuju kako postoje stalne napetosti između ovih elemenata. U mnogim društvima, uključujući i Bosnu i Hercegovinu, u javnom prostoru vode se žestoke diskusije o tome da li su za to društvo važnije istina ili pomirenje; da li bi primat trebalo da ima pravda ili mir; treba li pomirenje biti inicirano od strane države i njenih institucija (takozvani pristup “odozgo ka dole”) ili ono treba krenuti od samih građana/ki kao glavnih aktera ovog procesa (tzv. pristup “odozdo ka gore”). Posebno žestoke reakcije, pogotovo među nekim žrtvama, izaziva javno proklamovanje pomirenja kao procesa koji teži harmoniji među suprotstavljenim grupama i /ili koji insistira na oprostu kao uslovu svih uslova za miroljubivu koegzistenciju u budućnosti.
Dobro uočavajući kako takve postavke zapravo predstavljaju balast ovom veoma važnom procesu, Bloomfield predlaže razlikovanje pomirenja kao procesa ponovne izgradnje odnosa koja se dešava na interpersonalnom nivou i koji uključuje kompleksne psihološke mehanizme, od političkog pomirenja koje on određuje kao “pragmatičniji i manje ambiciozan proces koji uključuje razvitak efektivnih političkih i društvenih odnosa”6. Političko pomirenje po njemu ne zahteva oprost niti uzajamnu ljubav bivših neprijatelja već započinje minimumom suživota i “postepeno negujući osnovno poštovanje kako za nove institucije tako i za bivše neprijatelje, ima za cilj razvijanje navike zajedničkog upravljanja društvenim i političkim procesima i institucijama”.7
Prema Dan Bar-Onu, koncept pomirenja bazira se na uverenju da je osim pravnog i političkog sporazuma koji dolazi odozgo - nadole, nužan i edukativan i sociopsihološki proces odozdo - nagore tokom koga će doći do odustajanja dojučerašnjih neprijatelja od mržnje, želje za osvetom, nepoverenja i bola, kao i identiteta koji je nastao tokom konflikta. Očekuje se da će se novi identiteti stvarati zajedno sa novim vezama između bivših neprijatelja i da će se vratiti korenima konflikta, a ne samo nesrećnom ishodu. Time se umanjuje i opasnosti od obnavljanja nasilja. Bar-On takođe skreće pažnju da svaki konflikt ima sopstvenu biografiju i veoma je teško prevesti postkofliktno iskustvo iz jednog konteksta u drugi. To povlači potrebu za stalnim preispitivanjem u kojoj meri je ono što se odnosi na jedan kontekst relevantno u drugom.8 /T.Š./
1David Bloomfield, “On Good Terms: Clarifying Reconciliation”. U: Berghof Report br. 14, oktobar 2006, str. 3.
2John Paul Lederach.“Civil Society and Reconciliation”. U: C. A. Crocker i dr., ur. Turbulent Peace: The Challenges of Managing International Conflict (Washington D.C.: USIP, 2001), str. 842.
3John Paul Lederach. Building Peace: Sustainable Reconciliation in Divided Societies (Washington: U.S. Institute of Peace, 1997), str. 35.
4Videti Lederach. “Civil Society and Reconciliation”.
5Videti David Bloomfield, Teresa Barnes i Luc Huyse, ur. Reconciliation After Violent Conflict: A Handbook (Stockholm: International Institute for Democracy and Electoral Assistance, 2003).
6David Bloomfield, “On Good Terms: Clarifying Reconciliation”, str. 29.
7Ibid.
8Videti Dan Bar-On. Reconciliation revisited: For more conceptual and empirical clarity. Predavanje u Centru za interdisciplinarne postdiplomske studije Univerziteta u Sarajevu, 2005. Dostupno na: www.war-crimes-genocide-memories.org/fajlovi/lectures/02_lectures__danBarOn.pdf.