SOS Telefon
1264
Telefon 24h
+387 66 810 800
Pišite nam
ngo.lara@teol.net
fondacija.lara@gmail.com
×

Pojmovnik - Pokušaj pojašnjenja nekih od pojmova koji se najčešće javljaju uz suočavanje s prošlošću

Preuzeto iz: “Pomirenje?! Priručnik za rad na suočavanju sa prošlošću kroz treninge i radionice”, Ivana Franović, Nenad Vukosavljević, Tamara Šmidling, Centar za nenasilnu akciju Beograd-Sarajevo, 2012.

 

Politika sećanja postavlja ideološki i vrednosni okvir kolektivnom sećanju, ona je najčešće proizvod dominantne linije unutar diskursa kolektivnog sećanja određene grupe, što je "hegemona slika prošlosti koju nameće vladajuća grupa"1. Na našim prostorima, u retkim slučajevima, ima i primera ustanovljenja alternativnih oblika politike sećanja koje se, uglavnom, vrednosno sukobljavaju sa dominantnim. Politika sećanja ima za cilj da iscrta horizonte sećanja, da odredi i imenuje centralna istorijska zbivanja sopstvene epohe i da ih vrednosno definiše i shodno tome artikuliše pouku za budućnost koju društvo treba da zapamti. Utoliko nije neobično da postoje različite politike sećanja: u društvu u kojem postoji mogućnost slobodnog izražavanja postoje javno izražena različita ideološka i vrednosna opredeljenja. Nasuprot tome, autoritarni režimi ne trpe postojanje drugačijeg diskursa. "Prošlost je sredstvo vladanja, jer priče učvršćuju autoritete i stvaraju socijalni smisao."2

Postoje najmanje dva moguća načina poimanja kulture sećanja. Prvi bi bio onaj koji podrazumeva da je kultura sećanja prožeta i određena ideološkim sadržajima, te se po njima može kategorizovati. Način upotrebe sećanja za kreiranje sadašnjosti je određen interesima kojima se vode grupe koje su akteri sećanja. Ovakvo poimanje kulture sećanja je dosta blisko pojmu "službene politike sećanja".

Drugi način poimanja podrazumeva veći odmak od samog sadržaja politike sećanja i opisuje načine na koje pamtimo kao društvo, kolektiv. Različite grupe imaju različite dominantne narative, kao pojednostavljene i uopštene sadržaje sećanja i samim tim različite politike sećanja, mada mogu pripadati istom kulturnom obrascu, tj. istoj kulturi sećanja. Ti obrasci čak mogu biti nekritički preuzeti iz vremena dominacije ideologije koja je poražena i koju politika u sadašnjem vremenu definiše kao štetnu i neprijateljsku. Utoliko je kultura sećanja dobrim delom nezavisna od politike sećanja, ona je skup formi kroz koje se politika sećanja sprovodi i u okviru koje mogu postojati međusobno sukobljeni sadržaji. Jedan primer za to bi bili spomenici nacionalnim herojima iz ratova devedesetih, gde se na različitim stranama slave pojedinci koji se na drugoj strani doživljavaju kao zločinci. Forma je ista, kulturni obrazac je identitičan, folklorno okruženje je pripremljeno na isti način, jedino je sadržaj malo izmenjen, time što zločinca jednog etničkog porekla, u drugom prostoru menja zločinac drugog, odgovarajućeg porekla. U ovakvim okvirima, se može reći da je u zemljama bivše Jugoslavije kultura sećanja automat u državnom vlasništvu, koji pritiskom na različito dugme izbacuje karticu oslikanu različitim motivima, od raznih autora, ali autora koji su školovani na istom mestu, karticu odštampanu na isti način, na istom materijalu, iste veličine, istog roka trajanja i konzumiranu na isti način.

Kultura sećanja sama po sebi ima tek ograničen uticaj na politiku sećanja, pa tako neki alternativni kulturni modeli, koji odstupaju od dominantnog, kao npr. akcije komemoracija na zabranjenim mestima 3 ili poezija koja tematizuje ratna stradanja, mogu biti preuzete i od strane onih koji zagovaraju mržnju. Sam kulturni obrazac koji se koristi ne određuje sadržaj kolektivnog sećanja. /N.V./

 

1 Todor Kuljić. Kultura sećanja: Teorijska objašnjenja upotrebe prošlosti (Beograd: Čigoja štampa, 2006), str. 9
2 Ibid, str. 10.
3 Mesta na kojima lokalne vlasti ne dozvoljavaju podizanje obeležja stradalima

Prijavi nasilje nad ženama, ne štiti nasilnika!

Fondacija 'Lara' Bijeljina | Sva prava zadržana © 2019
Powered by limun.co