SOS Telefon
1264
Telefon 24h
+387 66 810 800
Pišite nam
ngo.lara@teol.net
fondacija.lara@gmail.com
×

Kada stvari posmatramo globalno, u čitavoj istoriji najvidljivije mirotvorke su svakako dobitnice Nobelove nagrade za mir. Nobelovu nagradu za mir do sada je dobilo 100 pojedinaca i 25 organizacija. I samo 15 žena, od kojih je samo njih osam nagradu dobilo pojedinačno, dok su je ostale laureatkinje dijelile sa drugim dobitnicama i dobitnicima. U prvih 75 godina dodjele Nobelove nagrade, dobitnice nagrade za mir bile su samo tri žene.

Znači li to da su žene manje zaslužne za mir u svijetu od muškaraca? Naravno, ne. Ali, ženski mirovni angažaman, kao uostalom i svaki drugi ženski angažman manje je vidljiv i manje vrednovan.



Interesantno je da se 2011. godine, kada su nagradu podijelile tri žene, Liberijke Elen Džonson Sirlef i Lejmah Gbovi, te Jemenka Tavakol Karman, rasplamsala debata na temu „da li je nagrada izgubila na značaju i vjerodostojnosti“!? Ta je debata čak bila žešća, nego povodom dodjele Nobela Evropskoj Uniji i američkom predsjedniku Baraku Obami, te kandidature Vladimira Putina za ovo priznanje.

Životne priče dobitnica Nobelove nagrade za mir mogu biti inspiracija svim ženama i svim mirovnjakinjama širom planete, jer dokazuju koliku snagu imaju znanje, upornost i građanska hrabrost, čak i kada ne uspiju u svom naumu da sačuvaju mir.

One su:

- Berta fon Sutner (1905) književnica iz Austrougarske
- Džejn Lora Adams (1931) feministkinja iz SAD, osnivačica prihvatilišta za siromašne emigrante u Čikagu
- Emili Grin Balč (1946) novinarka, sociologinja i istoričarka iz SAD, koja je upozoravala na opasnost od fašizma i nacizma
- Beti Vilijams i Meired Korigan (1976), osnivačice najuticajnijeg mirovnog pokreta u Sjevernoj Irskoj
- Majka Tereza (1979), katolička redovnica milosrdnica
- Alva Mirdal (1982), švedska političarka socijaldemokratkinja, borkinja za globalno razoružanje
- Anug San Su Kji, burmanska političarka, koju je režim držao u kućnom pritvoru od 1990., kad je pobijedla na izborima, do 2010. godine
- Rigoberta Menču Tun (1992), borkinja za socijalnu pravdu i etno-kulturno pomirenje u Gvatemali
- Džodi Vilijams (1997), iz SAD, borkinja protiv nagaznih mina
- Širin Ebadi (2003), prva žena sutkinja u Iranu, borkinja za demokratiju i ljudska prava žena i djece
- Vanagri Matai (2004), univerzitetska profesorica iz Kenije, zaštitnica šuma i prva žena
- 2011. nagradu dijele tri žene: Elen Džonson Sirlef, prva žena predsjednica Liberije, njena sunarodnjakinja Lejmah Gbovi, agilna mirotvorka, koja se, između ostalog, protiv građanskog rata borila „seksualnim štrjakom“ ili „lizistratskim otporom“, te Tavakol Karman, jedna od liderica „jasmin revolucije“ u Jemenu – najmlađa dobitnica Nobelove nagrade za mir


Među 15 laureatkinja istakla bih kratke biografije njih tri, koje pokazuju kako se sasvim različite žene, u različitim istorijskim prilikama i raznolikim angažmanima, mogu, svaka na svoj način, (iz)boriti za mir.

Berta fon Sutner

Berta fon Sutner (Austrougarska) prva je žena dobitnica Nobelove nagrade za mir, a po nekim izvorima upravo je ona svog prijatelja Alfreda Nobela inspirisala i nagovorila da ustanovi ovu nagradu. Priznanje je dobila 1905. godine. Bila je gorljiva protivnica rata, odlična poznavateljica tadašnjih političkih prilika u svijetu i godinama je upozoravala na opasnost od izbijanja velikog rata. Nije uspjela. Umrla je dva mjeseca prije početka Prvog svjetskog rata. Interesantno je da se ovih dana naveliko obilježava ili čak slavi stogodišnjica Velikog rata, nizom manifestacija i još dužim nizom debata na, i danas aktuelnu temu „ko je odgovoran za rat i da li se on mogao izbjeći“. Niko se, međutim, bar ne na našim prostorima, nije udostojio da bar pomene stogodišnjicu smrti mirotvorke koja je pokušala da taj rat spriječi.

Berta fon Sutner je bila plemkinja, kćerka habsburškog grofa i generala. Rođena je 1843. godine, kao Berta Kinski. Kada je njena porodica, nakon očeve smrti osiromašila, nije tražila bogatog muža spasioca, nego se, protivno običajima onog vremena, osamostalila i radila kao guvernanta. U porodici u kojoj se zaposlila zaljubila se u mladog grofa fon Sutnera i sa njim se tajno vjenčala i pobjegla na Kavkaz. Izopšten iz društva, bračni par je živio od književnosti, što je u ono vrijeme, kao i danas bilo teško. Po povratku u Austriju upoznaje Nobela, i kako je bila obrazovana i radoznala posvećuje se, uz književnost, prvim mirovnim pokretima. Godine 1889. iz štampe izlazi njen roman „Dolje oružje“, koji je uskoro postao ono što bi se danas zvalo svjetski bestseler. U tom romanu ona, za razliku od mase onovremenih književnih djela, koja rat slave kao vrhunac junaštva i viteštva, prikazuje rat onakvim kakav jeste: kao jad, bijedu, pogibelj, pustoš i uništenje ljudskog dostojanstva.

Popularna književnica nastavila je pisati, držati predavanja širom svijeta, agitovati za mir. Utemeljiteljica je prvih mirovnih pokreta u svijetu, mada je kao plemkinju tadašnji mirovnjaci, mahom socijaldemokrate, nikad nisu prihvatili kao sebi ravnu. Čak su je posprdno nazivali „mirovna Berta“. Njen uticaj je bio znatan, ali istinsko društveno priznanje dobila je tek nakon dodjele Nobelove nagrade za mir.

Vangari Matai

Vangari Matai (Kenija), dobitnica Nobelove nagrade za mir 2004. godine, prva je Afrikanka koja je dobila ovo priznanje.

Nagrađena je za „doprinos održivom razvoju, demokratiji i miru“. Ustvari, ova nevjerovatna žena je povezala borbu za očuvanje šuma, sa borbom za ženska/ljudska prava i borbom protiv korupcije, zloupotrebe moći, te borbom protiv represivnog režima i protiv moćnih kompanija koje su uništavale kenijske šume da bi gradile komercijalne plantaže.

Osnovala je 1977. godine Pokret zelenog pojasa, nevladinu organizaciju za borbu protiv deforestacije, koja je za više od tri decenije podstakla žene da zasade 30 miliona sadnica drveća. Drvo je tako u Keniji postalo simbol demokratije i borbe za ljudska prava i za očuvanje životnog prostora.

Ova naučnica, prva žena iz istočne Afrike sa titulom doktora nauka, po osnovnom obrazovanju biologinja, rođena je 1940. godine u jednom kenijskom selu, u vrijeme kad je njena domovina bila kolonija Velike Britanije. Pripadnica je naroda Kikuju. Nakon osnovnog i srednjoškolskog obrazovanja u Keniji, studirala je u SAD, u sklopu projekta koji je pokrenuo tadašnji senator Džon Kenedi. Na univerzitetu u Pitsburgu je magistrirala, a potom dobila posao na Univerzitetu u Najrobiju, ali nije počela da radi jer je pozicija predviđena za nju data drugoj osobi. Vangari smatra da je ovo bilo zbog rodne i plemenske diskriminacije. Ipak, dobila je posao zahvaljujući jednom njemačkom profesoru na Univerzitetu u Najrobiju, na odsjeku za veterinsrku medicinu. Na to je vjerovatno uticala i činjenica da je Vangari, uz biologiju, studirala i njemački jezik. Postala je prva žena šefica katedre i univerzitetska profesorica u Keniji.

Uz rad na Univerzitetu ona se aktivirala u NVO sektoru, u raznim oblastima, da bi se na kraju posvetila ekologiji. Shvatila je da mnogi problemi u Keniji proističu iz degradacije životne sredine. Zbog uništavanja šuma, koje su izvor prihoda najsiromašnijim slojevima stanovništva, koji su se bavili skupljanjem i prodajom drveta i poljoprivredom na malim imanjima uz šume, širi se pustinja, a sa njom i siromaštvo i glad. Podsticala je žene da sade drveće, a za svaku posađenu sadnicu dobijale su nadoknadu, odnosno neku vrstu stipendije.

U vrijeme režima Daniela Arapa Moia, bila je više puta u zatvoru, zato što se bunila protiv korupcije. Kandidovla se za predsjednicu Kenije 1997. godine, ali je njena kandidatura odbijena. Izabrana je u parlament 2002. a godinu kasnije je osnovala svoju političku stranku. Postala je pomoćnica ministra za životnu sredinu, prirodne resurse i divljinu. Prva je predsjednica Vijeća za ekonomiju, društvo i kulturu Afričke Unije.

Bila je udata za političara Mvangija Mataia, ali se on razveo od nje s obrazloženjem da je ona prepametna i da je ne može kontrolisati. Usput ju je optužio i za – preljubu. Vangari se usprotivila odluci o razvodu i sudiju nazvala nesposobnim i korumpiranim.

Majka Tereza

Dobitnica Nobelove nagrade za mir 1979. i jedina žena nobelovka sa Balkana.

Rođena je kao Agnesa Gondža Bojadžiju, Albanka iz Skoplja iz katoličke porodice. Zaredila se još kao 18-godišnja djevojka i 1950. osnovala katolički red Misionarki ljubavi, koje danas djeluju u 120 država svijeta. Služila je 70 godina siročadima, bolesnima, umirućima... i postala ikona milosrđa 20. vijeka. Po mnogim anketama proglašena je najhumanijom ličnošću stoljeća. Najviše je radila u Indiji u Kalkuti. gdje je napušteni hindistički hram 1952. preuredila u besplatan hospicij za umiruće siromahe, jedini takve vrste u ovoj mnogoljudnoj zemlji. Pomagala je i žrtvama radijacije u Černobilu, djeci u ratom zahvaćenom Bejrutu, gladnima u Etiopiji... i svuda po svijetu. Čak i u Banjaluci danas sestre milosrdnice iz reda koji je utemejila Majka Tereza imaju svoju malu misiju sa skloništem za beskućnike i javnom kuhinjom u kojoj se svakodnevno hrani 400 gladnih Banjalučana.

Iako uvjerena katolkinja, pomagala je svim ljudima bez obzira na religiju, a umirućima je omogućavala da se od ovog svijeta oproste u skladu sa svojom religijom: muslimanima su časne sestre čitale odlomke iz Kurana, hinduistima su donosile svetu vodu iz Ganga...

Beatificirana je i proglašena blaženom 2003. a u toku je postupak njenog proglašavanja sveticom.

Liberalniji krugovi su joj zamjerali što je bila rezolutno protiv razvoda i abortusa, što je mnogo novca iz donacija preusmjeravala na misionarski rad, te što u njenim skloništima i hospicima nisu korištene savremene metode njege i liječenja, pa često zarazni bolesnici nisu odvajani u karantin.

Milkica MILOJEVIĆ

(Izlaganje na Konferenciji “Iskustva i izazovi ženskog mirovnog aktivizma u BiH, rodni aspekt”, Banja Luka, 5. avgust 2014. godine)

Prijavi nasilje nad ženama, ne štiti nasilnika!

Fondacija 'Lara' Bijeljina | Sva prava zadržana © 2019
Powered by limun.co