SOS Telefon
1264
Telefon 24h
+387 66 810 800
Pišite nam
ngo.lara@teol.net
fondacija.lara@gmail.com
×

Pojmovnik - Pokušaj pojašnjenja nekih od pojmova koji se najčešće javljaju uz suočavanje s prošlošću


Preuzeto iz: “Pomirenje?! Priručnik za rad na suočavanju sa prošlošću kroz treninge i radionice”, Ivana Franović, Nenad Vukosavljević, Tamara Šmidling, Centar za nenasilnu akciju Beograd-Sarajevo, 2012.

 

Pamćenje pojedinaca, odnosno individualna pamćenja nisu izolovana: uvek su pod uticajem okoline/društva u kom pojedinac živi1, pa i pod uticajem “kolektivnih pamćenja”. Maurice Halbwachs čak smatra da individualno pamćenje nije moguće bez reči i ideja, a to su instrumenti pozajmljeni od društva2. Tako da bez okoline, odnosno društva, ne bi bilo ni individualnih sećanja. Takođe, pamćenje je deo ličnog, a i kolektivnog identiteta.

Kolektivno pamćenje jeste verzija prošlosti: kako je se članovi nekog društva sećaju. Ono neophodno sadrži simbole, narative i mitove. Neka od kolektivnih pamćenja imaju vrlo ograničen vek i menjaju se ili čak iščezavaju prostom smenom generacija. No, to nije slučaj sa nacionalnim pamćenjem: ono je dugoročnije, “usidreno je u političkim institucijama i 'odozgo' utiče na društvo3.


Naime, nasuprot popularnom stanovištu o naciji kao nečem prirodnom, organskom, datom i iskonskom, nacije su moderan sociokulturni i politički fenomen. Benedict Anderson naciju određuje kao “zamišljenu zajednicu”4. Anthony D. Smith je smatra kompleksnim konstruktom koga čine međusobno povezane komponente: etničke, kulturne, teritorijalne, ekonomske i pravno-političke. Povezanost s prošlošću, pogotovo etničkom prošlošću za naciju je presudna – međusobna solidarnost pripadnika određene nacije utvrđena je zajedničkim sećanjima, mitovima i tradicijama bez obzira na to imaju li ili ne “svoju” državu5. Ideološka svest o pripadnosti naciji obuhvata “…složen skup tema o ‘nama’, ‘našoj domovini’, ‘nacijama’ (‘našim’ i ‘njihovim’), svetu, kao i moralu nacionalne dužnosti i časti”6.

Glavnu ulogu u širenju osećaja pripadnosti naciji u današnje vreme ima javni obrazovni sistem, ali i učešće u ritualima7. Prateći primer “srastanja” nemačke nacije nakon skoro pedeset godina podeljenosti na dve države, Peter Sloterdijk tvrdi da su nacije, ovakve kakve ih danas znamo, ništa drugo do efekti jednog sveopšteg psiho-akustičnog insceniranja, kroz koje zapravo srasta ono što se zajedno čuje, što se zajedno čita, što se zajedno gleda na TVu, što se zajedno informiše i zajedno uzbuđuje8.

Što se tiče prostora bivše Jugoslavije, treba imatu u vidu da se termin nacija prvenstveno koristi za etničku grupu, a ne za građane jedne države koji imaju isti pasoš; delovi te grupe mogu živeti u različitim državama.

U svom slavnom predavanju “Šta je nacija?” održanom 1882. godine, Ernest Renan definiše naciju kao duhovni princip koga predstavljaju zajedničko bogato nasleđe sećanja i današnji pristanak i želja da se zajedno živi, volja da se održi vrednost nasleđa. Nacionalna ideja se po njemu zasniva na herojskoj prošlosti, velikim ljudima i slavi. Smatra da je nacija “solidarnost velikih razmera koju čine osećaj žrtve koju je čovek podneo u prošlosti i one koju je spreman podneti u budućnosti,” i da je za nacionalno pamćenje od mnogo veće vrednosti tuga nego trijumf, jer ona nalaže obaveze i zahteva zajednički napor9. Dubravka Ugrešić primećuje da je metoda uspostavljanja nacionalnog identiteta: teror sećanjem, koji ne preza od nacionalne megalomanije, heroizacije, mitizacije, apsurda, “dakle, laži”10.

Sećanja pripovedanjem dobijaju oblik i strukturu koji ih čine stabilnijim11. Tako da je nacionalno pamćenje sazdano od nacionalnih narativa, priča koje su stalno prisutne, koje po pravilu većina pripadnika nacije zna, koje se prenose sa kolena na koleno, po potrebi se vremenom menjaju (pa čak i po potrebi zaboravljaju), koje opisuju tu naciju, njen odnos prema nekom važnom istorijskom događaju, pa čak i njene emocije. To su priče koje deluju kao vezivno tkivo za nebrojeno pojedinaca koji se svi međusobno verovatno nikada neće upoznati. Odnosno, kako Sabrina Ramet kaže:
Zajednička je povijesna naracija, koja obuhvaća zajedničke mitove, zajedničke junake, zajedničke izazove i zajedničku mržnju, ono što povezuje neku zajednicu. Ona je, štoviše, preduvjet za stanje nacionalnog jedinstva12.

Svaka grupa ima svoje narative koji afirmišu osećaj jedinstvenosti i posebne sudbine te grupe. Nacionalni identitet i nacionalni narativi tako čine neraskidivu vezu jer upravo se identitet konstruiše, približava i održava preko narativa, a njihova sprega pomaže u definisanju granica i razlika između pripadnika/ca jedne nacionalne grupe i “drugih” koji se često doživljavaju kao strani, neprijateljski i kao opasnost za čitavu grupu. Narativi su fokusirani na nacionalna stradanja, nacionalne heroje i definisanje ključnih vrednosti i normi sa kojima se nacija identifikuje i koje promoviše.

Poznavanje nacionalnih i etničkih narativa može biti od suštinske važnosti za razumevanje uzroka nasilne prošlosti, ali i u radu na izgradnji mirne budućnosti. Po Julie Chaitin, u periodima dugotrajnih konflikata, nacije teže da svoju decu uče sopstvenim narativima kao jedino ispravnim. Neprijateljski narativi se tako potpuno ignorišu, ili se prezentuju kao pogrešni i neopravdani13.

Suprotstavljeni narativi su posebno problematični i potencijalno opasni u društvima koja se oporavljaju od ratne prošlosti. Tenzija među njima ozbiljno ugrožava nastojanja za suočavanjem sa prošlošću i izgradnjom trajnog mira. Bar što se balkanskog konteksta tiče, Assmann je sasvim u pravu kada kaže da dokle god traje bolna asimetrija sećanja i dve strane imaju suprotstavljene perspektive - traje i rat14. Odnosno, da citiramo Ramet:
To ne znači da se u multietničkoj državi naracije sastavnih nacionalnosti moraju uskladiti do točke u kojoj postaju praktički istovjetne. To znači da je, da bi multietnička država dugoročno bila stabilna, neophodno da povijesne naracije sastavnih naroda budu očišćene od uzajamne mržnje, uzajamnog optuživanja i okrivljavanja, tako da sastavni narodi ne usvajaju naracije u kojima se međusobno definiraju kao neprijatelji15. /Ivana Franović/Tamara Šmidling/

 

 

1Videti Maurice Halbwachs. On Collective Memory (Chicago: The University of Chicago Press, 1992).
2Maurice Halbwachs. “Kolektivno i istorijsko pamćenje”. U: Reč: časopis za književnost i kulturu, i društvena pitanja, br. 56.2, str. 63.
3Aleida Assmann. Duga senka prošlosti: Kultura sećanja i politika povesti (Beograd: Biblioteka XX vek, 2011), str. 40.
4Videti Benedict Anderson. Imagined Communities: Reflections on the Origin and Spread of Nationalism (London, Verso: 1983). Anderson pojašnjava da je ta politička zajednica zamišljena iz razloga što ni u slučaju najmanje nacije njeni članovi se nikada neće upoznati, sresti, niti čak čuti za većinu ostalih članova, str. 5-7.
5Anthony D. Smith. National Identity (London: Penguin Books, 1991), str. 15-16.
6Billig. Banalni nacionalizam, str. 19.
7Assmann tvrdi da se nacionalno pamćenje stiče upravo učešćem u ritualima. Assman. Duga senka prošlosti, str. 268-269.
8Peter Sloterdijk. Der starke Grund zusammen zu sein Sonderdruck: Erinnerungen an die Erfindung des Volkes, 2. Auflage (Frankfurt am Main: Suhrkamp, 1998), str. 27.
9Ernest Renan. “What is a nation?” U: Homi Bhabha, ur. Nation and Narration (London: Routledge, 1990), str. 19.
10Dubravka Ugrešić. Kultura laži: antipolitički eseji (Beograd: Fabrika knjiga, 2008), str. 114.
11Assmann. Duga senka prošlosti, str. 24.
12Sabrina P. Ramet. “Srpska i hrvatska povijesna naracija”. U: Anali Hrvatskog politološkog društva, Vol. 3, br. 1, svibanj 2007, str. 300.
13Julie Chaitin. “Narratives and storytelling in conflicts and conflict resolution”. Intractable Conflict Knowledge Base Website. Str. 8.
14Assmann. Duga senka prošlosti, str. 85
15Sabrina P. Ramet. “Srpska i hrvatska povijesna naracija”, str. 302.

 

Prijavi nasilje nad ženama, ne štiti nasilnika!

Fondacija 'Lara' Bijeljina | Sva prava zadržana © 2019
Powered by limun.co