Linda, Elma...

Linda Petrović (1973-1993), Mostar

Imala je samo 20 godina kada je poginula pokušavajući spasiti ranjenike. Voljela je društvo, muziku, Neretvu.



Linda Petrović je rođena 8. augusta 1973. godine u Mostaru. Njenu porodicu činili su majka Ferida i otac Marko, te braća Oksan i Bakir. Završila je VII osnovnu školu u Mostaru, a potom srednju Medicinsku školu dr. Ante Jamnicki. Radila je kao medicinska sestra tokom rata u Bosni i Hercegovini, a ujedno je bila i vojnikinja - pripadala je 1. Mostarskoj brigadi, te je redovno išla na liniju. Poginula je 9. maja 1993. godine kad je, kao medicinska radnica, pokušala spasiti ranjenike.

Lindin mlađi brat Bakir1, koji trenutno radi kao konobar, kaže da se sestre sjeća kao nasmijane osobe koja je voljela muziku.

“Ja sam bio mali, tako da je se baš dobro i ne sjećam. Bili smo u dobrom odnosu, voljela je muziku i njome se bavila. Svirala je i u nekom bendu. Bila je društvena i nasmijana, kao i svi tinejdžeri”, govori Bakir dodajući da je Linda, u ratu, radila u higijenskom komitetu kao medicinska sestra.

“Bila je i vojnik. Išla je na liniju kada se branio grad. Tada je imala 18 godina”. U toku rata porodica se preselila u stan “koji je tata dobio, jer je radio u ꞌSokoluꞌ“.

“Kad se zaratilo između Muslimana i Hrvata, mama, brat i ja smo ostali u tom stanu, a tata i sestra su bili na liniji na istočnoj strani. Prošlo je dugo vremena, a mi nismo znali jesu li živi ili ne. Kada se, poslije određenog vremena, ponovo moglo prelaziti na bilo koju stranu, prešli smo u drugi dio grada. Došli smo kući i nismo znali ko nas tamo čeka, ima li iko živ. Tata je otvorio vrata, iznenadio se što nas vidi. Nije ni on znao jesmo li mi živi i onda je počeo da plače. Ja sam bio dijete, mislio sam da je to od dragosti neke. Međutim, on je odmah ispričao šta se dogodilo, tako smo saznali da je sestra poginula. Ja sam bio u nekom šoku, bilo je teško”, kazuje Bakir.

On i njegova porodica su iz priča drugih ljudi saznali kako je Linda poginula.

“Ispričali su mi da su neki ljudi iz Armije bili ranjeni i da niko nije htio da ode po njih. Tada je moja sestra, na svoju inicijativu, htjela da ih spasi, međutim niko nije bio dovoljno hrabar da se odazove tome, da odu po te ljude. Javio se neki čovjek da bude šofer, a ja samo znam da se zove Ibro, ne znam mu prezime. Njih dvoje su sjeli u vozilo ambulante i otišli po te ljude. Teško je bilo doći do njih, jer se sa Huma pucalo, ali oni su se nekako probili. Kada su pošli nazad, pogodili su ih sa Huma mitraljezom. Sestra je bila na mjestu mrtva i svi ostali ranjenici. Preživio je samo šofer koji je bio ranjen po nogama. Došli su do zgrade SDK i on je pao u nesvijest. Kako mu je glava pala na volan, auto je počelo da svira, tako su ljudi izašli i našli ih”, ispričao nam je Bakir dodajući da niko nikada nije odgovarao za ubistvo Linde i ranjenika.

Iako, kako nam je rekao Bakir, nema pisanih zapisa službenih organa o Lindinoj pogibiji, postoji pjesma posvećena upravo Lindi koju je napisao Tahir Delić Tašo. “On je izdao knjigu u znak sjećanja na ljude koji su branili ovaj grad, koji su poginuli u Mostaru. Napisao je pjesmu o mojoj sestri”, rekao nam je Bakir dodajući da Lindin grob danas obilaze članovi njene porodice i neki Lindini prijatelji koji su ostali u gradu. Među njima je i Lindina školska drugarica Nataša Jekić2.

Nataša Jekić, rođena Mostarka, po zanimanju medicinska sestra, odrasla je na relaciji Brankovac – Donja Mahala. Danas radi kao plesni koreograf u Centru za kulturu grada Mostara.

“Moje intenzivnije druženje sa Lindom je počelo u osnovnoj školi. Družile smo se na školskim odmorima, kasnije i tokom raspusta. Sjećam se tih vječitih kupanja i sunčanja ispod Starog mosta, pravljenja roštilja na obali Neretve, krađa majčinih rešetki iz šporeta, zbog čega smo i batine dobijale, i naših preplivavanja Neretve. Ja nisam bila dobar plivač, za razliku od Linde, koja je bila izuzetno dobra i uvijek je imala taj neki odbrambeni stav. Voljela sam reći za nju da je bila djevojka sa muškim manirima. Sve nas je uvijek branila, tako da me je jednom odbranila i od mog oca od koga sam dobila batine, jer smo krali šipke komšiji. U to doba takve su bile pedagoške mjere naših roditelja. Linda, ne zato što je sada već rahmetli, ali zaista je bila jedno divno biće” ispričala nam je Nataša dodajući da joj je prva asocijacija na Lindu “njena prelijepa, gusta čičkava kosa”.

“Imala je prelijepu kosu, koju nije voljela, željela je da ima ravnu i kratku kosu. Da je danas živa, imala bi najljepšu kosu o kojoj se priča. Takođe, jedna od prvih asocijacija na nju je kako me je čupala za glavu dok me izvačila iz Neretve, odnosno za kosu”, prisjeća se Nataša dodajući da su obje u to vrijeme više ličile na dječake, jer su se igrale klikera i gonje, kupale se u Neretvi i išle roštiljati sa muškom rajom.

“Naš zajednički kolega Vedran je jako lijepo svirao gitaru i ona bi uvijek pjevala, mogu reći da je njoj društvo najvažnije bilo. Ona je bila tip za raju se gine, i to je uvijek govorila. Bila je društven tip, komunikativan, uopšte je nije zanimalo da li je neko muško ili žensko, iz bogate ili siromašne porodice. Mi smo tada svi bili jednaki. Najvažnije su nam bile naše ludorije, kartanje, davljenja u Neretvi iz kojih me je Linda vječno čupala, muzika i društvo”.

I Linda i Nataša su završile srednju medicinsku školu dr. Ante Jamnicki i obje su, kada je počeo rat u Bosni i Hercegovini, počele da rade kao medicinske sestre.

“Za vrijeme rata posebno smo se zbližile radeći na relaciji Sanitet ili tzv. Higijenski komitet, Socijalno u Fejićevoj ulici i Dom zdravlja u Zaliku, jer smo se selili u zavisnosti od pomanjkanja radnog osoblja. Na žalost, ona je na svojoj dužnosti medicinske sestre poginula. Ja sam bila na smjeni u Higijenskom kada je ona otišla po ranjenike kolima hitne pomoći. Mogla je to biti bilo koja od nas, nas su četri bile te noći na službi. Niko od nas nije bio sa njom, a šofer, kad se vratio, on je bio u šoku, niko nije mogao vjerovati da se to njoj može desiti. Posljednje što pamtim je da je bila u bijeloj kuti i da se smijala onako kao uvijek. Uvijek je bila vesela, i prije nego što je krenula, ispričala nam je vic i svi smo se tako smijali. Nemam riječi da opišem to što joj se desilo. Još jedna kolegica, Mila je poginula neposredno poslije Linde. I Sunita takođe. Tri moje školske drugarice su poginule u rasponu od mjesec i po dana”, ispričala nam je Nataša koja je istakla da sjećanje na Lindu i njene drugarice koje su tragično stradale i dalje živi kod njenih radnih kolega.

“Da je Bog dao da je ostala ona i poput nje još par osoba živih, sigurno bi predivni ljudi bili koji bi izrodili svoju djecu koja bi sigurno bili fine osobe, društveno korisni radnici. Ali, kako se u narodu kaže, Bog uzima najbolje. Linda je definitivno bila jedno predivno dijete i predivna osoba koja nikada nikog nije naljutila ili se sa nekim posvađala”, rekla je na kraju našeg razgovora Nataša Jekić koja je sa Lindom, nekada, prije rata, savladavala hirovitu Neretvu.

 

Elma Geko (24. april 1991 – 11. novembar 1993), Sarajevo

Prije tačno 22 godine, na dan 10.11.1993.godine u ulici Žrtava fašizma kod broja 123 u Sarajevu poginula je Elma Geko, dvoipogodišnja plavokosa djevojčica. Procjenuje se da je taj dan od granate koja je ispaljena s područja Nedžarići stradalo devet osoba od kojih je petero djece. 38-osmoro bilo je ranjenih. Elmina porodica i danas teško se prisjeća tog dana i ne želi govoriti o tome.

Mirela Geko4, Elmina sestra i 27-godišnja aktivistkinja koja je cijeli rat provela u Sarajevu i koja je tada i sama ranjena, priča nam o tom danu i svojoj sestri.

„Elma je imala dvije i po godine kada je poginula. Ja sam bila ranjena, a Elma je 11.11.1993. godine preminula u bolnici. Bila je jako mala, tijelo nije bilo dovoljno jako da izdrži te povrede nastale od detonacije.“

Posljednje dane i sam masakr Mirela jako dobro pamti. Ona kaže da je bio jako sunčan dan, što je bilo neobično za novembar mjesec. Mirela kaže da se probudila i vidjela cijelu sliku. To su posljednja njezina sjećanja jer naredne dane je provela u bolnici iz koje se ničeg ne sjeća.

„Ležala sam u intezivnoj njezi i sama nisam imala mogućnost da je vidim. Nisam znala da mi je sestra stradala kada sam izašla jer su smatrali da je to bolje za mene i za moj organizam koji se oporavljao. Znam da taj dan nije izašla s nama iz bolnice.“

Malo uspomena ima na sestru jer je i sama bila djevojčica.Više sjećanja nosi porodica, kojoj je danas teško da se prisjeća i priča o tome. Ipak, Mirela ističe da ima neka jaka sjećanja u sebi koja su opstala.ž

„Bila je jako energična, s plavim očima i plavom dugom kosom s uvojcima. Ja sam poslije toga dobila i brata, ali jedino je ona imala plave oči na tatu. Zanimalo je sve, upravo kad se desio masakr ona je sišla za mnom jer sam ja bila kod prijatelja na prvom. Prije nego što su stradali ona i njezin drugar su crtali na zidu u stanu karminom i taj zid je ostao netaknut dok ta porodica nije iselila."

Mirela kaže da će sestru Elmu pamtiti po nadimku po kojem je zvala.

„Zvala me „babo“, jer su mene zvali svi beba. Čula je da svi imaju „babu“ pa je htjela da i ona ima „babu“. Mi smo svi zvali oca „tata“ i dan danas zovemo ga tata. Imala je neke uzrečice, npr. pošto je vidjela negdje da ljudi pljuju, onda je i ona krenula da pljuje po kući. Svi su joj objasnili da ne smije da pljuje i onda je bilo „gingi-pupu“.. Imala je neki samo svoj način priče i jezik koji malo ko razumije.“

Za Elmu, Mirela navodi da je bila poprilično svojevoljna i tvrdoglava, ali dobra sestra s kojom je bila jako bliska. Jako često se pita da je danas s njom kako bi izgledala i kako bi živjela. Danas bi imala 24 godine.

„Sigurna sam da bi završila ekonomiju i u tom smjeru sam je zamislila. Bila bi aktivistkinja i borila bi se za sva prava. Voljela je da bude sve kako treba i imala bi definitivino delikventnu crtu u sebi jer je voljela da crta po zidu.“

Kad se prisjeti njezine svakodnevnice, Mirela se sjeća Elmine hiperaktivnosti.

„Nije bilo spavanja popodne, nikad. Nije imala mira ni kad jede. Kad se pravila zimnica, 1993. godine bile smo kod bake i dede na Otoci gdje se desilo stradanje. Sjećam se da je Elma tad gurala čitavu ruku u teglu i nije mogla da jede, iako je bilo ljuto za nju, nije odustajala.“

Potpunu promjenu Mirela je osjetila u sebi nakon gubitka sestre, kako kaže u njoj se pojavila želja da nijedno dijete više nikada ne strada.

„Možda je to malo utopijski, ali ne želim da bude rata nigdje. U tom trenutku sam odrasla. Od te jedne granate ja sam odrasla. Nisam imala djetinstvo. Imam najbolje roditelje koji su me naučili najbitnijim životnim vrijednostima i nisu mi dozvoli da nikoga mrzim. Stalno me uče da ljude trebamo cijeniti po tome kakvi su ljudi, ne po tome kako se zovu. Mislim da me to osnažilo. Kad bez nekog najbližeg nauči čovjek živjeti onda shvati da to hoćemo li danas otići na kafu, hoće li me profesor iznervirati i sl. je mizerno i nije vrijedno sikiranja.“

U Mirelinoj porodici gubitak sestre je bolna tema i danas. Razgovor na tu temu postoji na godišnjice smrti. Trude se da očuvaju uspomene na Elmu.

Mirelin brat Mirza najmlađi član porodice ispočetka nije znao za Elmu, ali kasnije mu je porodica ispričala cijelu priču. Mirela ističe da joj je drago da Mirza ima emocije prema Elmi.

„To je najljepše od svega što sam sigurna da moja sestra nikada neće biti zaboravljena jer nam je svima učinila te dvije i pol godine koliko je bila s nama posebnim.“

Dokumentovanje stradanja Mirela nije pratila jer ističe da nema snage za to. Upoznata je da postoje novinski zapisi i da svake godine na godišnjicu stradanja mediji zabilježe određene stvari. Elmin grob obilaze samo najbliži članovi porodice. Institucije prema Mirelinom mišljenju jako malo posvećuju pažnje ovom pitanju5.

„Svaka komemoracija se pravi da bi se prilagodila političarima, a ne porodicama koje su izgubile nekog. Svaki put se političari uslikaju i postave cvijeće, pa tek onda porodice. Ja to ne želim da prihvatim i nikada ne idem dole u vrijeme zvanične komemoracije. Jednom ili dvaput sam otišla i jako mi je bilo teško da gledam da bi se neko uslikao na mjestu gdje je djete od dvije i pol godine izgubilo život.“

Mirela priča da ima samo jednu fizičku uspomenu na svoju sestru.

„Imala je jednu lutku s plavim očima i plavom valovitom kosom koja je bila veća od nje. To je bilo nešto što je ona vukla po kući stalno, što je bilo dio nje i bez čega je ne bih mogla zamisliti ni sada.“

Mirela za sam kraj kaže da je Elma, iako naizgled krhka, bila strašno jaka osoba i da je sigurna da bi danas „bila neka promjena“.

 

Iz brošure "Rat nije jednorodan", izdanje Fondacije "Lara", Bijeljina

 

 

1 Intervju sa Bakirom Bijavicom obavila je, 9. decembra 2015. godine u Mostaru, Amra Selimić.
2 Sa Natašom Jekić razgovarala je Amra Selimić, 15. decembra 2015. godine u Mostaru.
3 Sjećanje na Sarajlije ubijene u ulici Žrtava fašizma! Dnevni avaz, 10. 11. 2015 - 21:04 Link:http://www.avaz.ba/clanak/204542/sjecanje-na-sarajlije-ubijene-u-ulici-zrtava-fasizma?url=clanak/204542/sjecanje-na-sarajlije-ubijene-u-ulici-zrtava-fasizma
4 Razgovor sa Mirelom Geko vodila je Vildana Džekman, 20. 12. 2015. godine u Sarajevu.
5 Datumi obilježavanja značajnih događaja i ličnosti odbrambeno-oslobodilačkog rata (1992.-1995.) - 10.11.1993. Stradanje građana u ulicama Ilije Engela i Trg žrtava fašizma (Otoka).Link: http://www.fmbi.gov.ba/hrvatski/txt.php?id=13

 

 

 

 

PRATITE NAS

SIGURNA KUĆA

FEMINISTIČKA BIBLIOTEKA

2014 - Fondacija 'Lara' Bijeljina | Sva prava zadrzana