Klementina, Lejla...

Klementina Milenković (1963-1994), Zenica

Klementina Milenković rođena je u porodici Brankalioni iz Zenice. Pogunula je nakon pada granate 5. marta 1994. godine u Zenici, na Brodi, ispred kapije roditeljske kuće, zajedno sa suprugom Milošem, sestrom Irenkom i dvoje komšija. Njen otac Zvonimir i ujna Emilija, koji su im pokušali pomoći, ranjeni su nakon pada druge granate.



Klementina je rođena u Zenici. Odrasla je na Brodi, u prigradskom naselju, u porodičnoj kući. Završila je srednju ekonomsku školu u Zenici. Nije bila zaposlena. U trenutku pogibije imala je 31 godinu. Iza nje je ostao njen sedmogodišnji sin, Saša.

Saša Milenković1 (1986), danas tridesetogodišnjak, završio je srednju medicinsku školu i radi u zdravstvenom sektoru Kazneno popravnog doma Zenica. „Živio sam sa maminim ujakom dok se nisam oženio, 2009. godine. Onda sam prešao u porodičnu kuću i tu živim sa suprugom Žanom i trogodišnjim sinom Renatom. U toj kući je odrasla moja majka. Tu je, ispred kapije dvorišta, i poginula, zajedno sa mojim ocem i tetkom, svojom sestrom. Sve je renovirano osim fasade. Još su ostali tragovi u dvorištu, od gelera“, priča.

„Mama je bila brižna i osjetljiva“, sjeća se Saša. „Uvijek je brinula o svima i pogađale su je brige drugih ljudi. Bio sam mali i cijeli dan sam bio uglavnom s njom. Ustajanje, doručak, malo igre dok mama obavlja poslove po kući, pa onda vježbanje. Trebao sam te jeseni da se upišem u prvi razred osnovne škole. Ona je vježbala sa mnom svaki dan. Uglavnom smo čekali da tata dođe s posla pa da zajedno ručamo“.

Saša kaže da se malo toga sjeća iz djetinjstva. „Uglavnom i ne želim da se sjećam. Teško je. Najviše se sjećam toga da je uvijek bila uz mene, da smo naviše vremena provodili zajedno. Pamtim samo to ratno vrijeme. I pamtim samo neke ružne stvari“.

Nisu puno izlazili, družilo se uglavnom po kućama. „Mama je najviše vremena provodila sa svojom sestrom Irenkom. Vikendom smo odlazili kod djeda, u porodičnu kuću na Brodi“.

Te subote, 5. marta Milenkovići su se pripremali za uobičajeni porodični ručak. Saša se sjeća da je bilo oko tri sata, pola četiri, kad su i uobičajeno ručali.

„Ja sam se igrao napolju u dvorištu. Mama, tata i tetka su bili ispred kapije, prodavali su stvari, onako izložene uz ulicu. Tako se tad preživljavalo. Pala je prva granata. Od nje su poginuli i mama i tata i tetka. Ja sam bio kod podruma. Pala je druga, tad sam pretrčavao do komšija. Pala je nekoliko metara od mene“.

„Nisam se te godine upisao u školu. Zakasnio sam. Tek naredne“, priča Saša o godinama u kojima je trebalo da nauči da živi bez roditelja. Šturo, držeći se činjenica.

„Ne volim se ja sjećati toga. Ne volim ni po grobljima ići ni onako negdje pričati. Odem na groblje u Crkvicama nekoliko puta godišnje. Tako treba. Godišnjica se obilježava na mjestu pogibije. Postavljen je spomenik. Udruženje civilih žrtava rata je napravilo ploču. Položi se cvijeće“.

Spomen ploča postavljena je ispred ulaza u dvorište. Svakodnevno podsjećanje na gubitak. „Uvijek ostavljamo svježe cvijeće“, kaže Saša Milenković. „Tu sam je vidio zadnji put i tu je ona za mene ostala, ne na onom groblju. Gledam u budućnost i to me drži. Moja supruga i dijete. Žao mi je što moj sin ne može imati moju majku kao baku. Bila bi najbolja baka. Onakva kakva je bila kao majka. Najbolja na svijetu“.

 

Lejla Bećirović (1974-1993), Lukavac

Lejla je bila najmlađa kćerka Sulejmana i Sehije Bećirović. Kad je počeo rat, pridružila se Civilnoj zaštiti i Merhametu da bi pomagala ljudima koji su postajali žrtve progona i izbjeglištva. Poginula je 22. marta 1993. godine u Lukavcu od gelera granate dok je dijelila hranu izbjeglicama. Bio je zadnji dan Ramazana, uoči Bajrama i pijačni dan u Lukavcu.

Lejla Bećirović rođena je 10. februara 1974. godine u Tuzli. Otac Sulejman je umro kada je imala dvije i po godine. Odrasla je u Lukavcu, uz majku Sehiju i starije sestre Senadu, Miladu i Aidu. O Lejlinom životu i pogibiji razgovarale smo sa njenom sestrom Aidom Sinanović, Muberom, školskom drugaricom i Nerminom, mladićem sa kojim se prije pogibije zabavljala2.

Aida je liječnica u Oružanim snagama BiH. Za svoju porodicu kaže: „Roditelji su mi porijeklom Hercegovci koji su, kao i svi Hercegovci, imali taj tvrdi patrijarhalni stav, možeš imati pet kuća, pet mercedesa, ali ako nemaš sina, ti si siromašan. A dobili su četiri kćerke.“

Nakon očeve smrti, Aida je pokušala preuzeti njegovu ulogu u porodici. „Tata je volio da se šali, pa sam ja ponavljala neke njegove šale. Lejla ga je znala samo sa fotografija, a najviše je ličila na tatu i prva je otišla za njim“.

Pošto su ostale rano bez oca, majka se borila da ih školuje tako što je čuvala tuđu djecu i šila. U isto vrijeme školovala je dvije kćerke u Sarajevu što je iziskivalo jako puno sredstava, vrlo rano dobila je grbu na leđima od savijanja nad mašinom za šivenje. Lejla je upisala ekonomski fakultet, bila druga na rang listi pri prijemu i starije sestre su se dogovorile da će njeno školovanje biti njihova briga.

Aida za Lejlu kaže da je bila posebna i da je imala jak karakter. „Bila je jako uredna, svaka dlaka imala je svoje mjesto. Bila je dijete, a poslije djevojka koja je trčala ispred svoje generacije, puno zrelija za svoje godine.“

„Kao porodica zadnji smo shvatili da je rat i zadnji smo bili među onima koji su mahali JNA koloni. Nismo vjerovali da se može desiti to što se desilo. Mi smo kuća koja je znala na izust pionirski zavjet a kod djeda na zidu stajale su Titova slika i slika Džemala Bijedića. Svi smo znali da su 18. januara poginuli Džemal Bijedić i Raza, zato što su oni rod mojoj mami, mama je bila Bijedićka. Puno stvari nam nije bilo jasno, ali smo željeli da damo doprinos, kako ja, tako i moja Lejla, iako sam bila protiv da Lejla ide u ratne službe, govorila sam, nemoj ti Ljela, ja ću... Medjutim, ona je toliko željela da da svoj doprinos, pa se desilo to što se desilo“, prisjeća se Aida.

Aida se sjeća da su u Lukavac tog dana, kada je Lejla poginula, stigle izbjeglice iz Bratunca. Lejla je otišla da im dijeli hranu.

„Odvraćali smo je od tog rada. Ona je bila takva čistunica, toliko je polagala na urednost, lak za nokte morao se slagati sa sjenilom, maramom na punđi. Sva je bila bez greške. Mislili smo da ona sigurno neće zaleći u krasnom narandžastom sakou ako zapljušte granate, da se ne uprlja. Bila sam protiv toga da ona izlazi, da hoda, da ona bude u civilnoj zaštiti, pa zaboga, ja sam u vojsci, ja sam vojni ljekar, ja ću pomoći, dovoljna sam ja... bojala sam se za nju.

Priča da je noć prije Lejline pogibije sanjala jedan san, a poslije čitala da kad sanjaš da si izgubila zub, umrijet će ti blizak prijatelj. „Nazavala sam je ujutro i rekla: 'Lejla, sanjala sam grozan san, de molim te, smotaj noge'. Takvu rečenicu sam znala reći i svojoj prijateljici Jadranki, koja je, a to je tad bilo bitno, Srpkinja, jer ja ljude dijelim na dobre i loše, a ne po naciji. Tako ja Jadranki kažem, smotaj noge. Pošto sam bila referent sanitetske službe, samim tim sam bila i član komande, ja sam znala kad će se šta dešavati. Znala sam i to, ako mi bacimo jednu granatu, da će oni baciti trideset, jer mi nemamo više od tri – četiri“.

Aida je tog 22. marta bila nemirna, nije mogla da se koncentriše na posao. „Nisam mogla da skontam šta mi je, ja obožavam svoj posao, volim biti doktor i volim svoju ordinaciju i volim raditi sa vojnicima. Ona je to jutro došla kod mene na trenutak da joj napišem uputnicu, jer se loše osjećala. Otišla je sa uputnicom u Dom zdravlja i uradila nalaze“.

Prema Aidinoj priči, na dan pogibije, Lejla nije trebalo da radi, ali vozač ju je zvao, jer dvije druge djevojke nisu mogle doći.

„Kada je pala prva granata, ona je nazvala mamu i rekla 'Ej mama, de napravi nešto osim baklave i kadaifa, doći će mi drugarice s posla', a poslije druge granate je rekla 'Nemoj ni u baštu da bi izašla, budale bacaju granate'. Bio je ponedjeljak, bio je pijačni dan u Lukavcu, došle su prve izbjeglice iz Bratunca i ona im je dijelila hranu. Podijelili su jednu turu, onda su došli po drugu turu u zgradu Merhameta koja je bila 20 metara od moje ordinacije. Pala je treća granata. Od Fikreta vozača nije ostalo ništa, gledala sam mozak rasut po kombiju. Otišla sam prvim autom na kliniku, izletio je dokotr Asmir, ortoped, kome sam rekla 'Asmire, moja Lejla Bećirović'; on je otišao da vidi i vratio se, nije prošlo ni 5-6 sekundi, i rekao je: 'Aida, žao mi je'. Znam da sam tad vrisnula, da su me odveli, moja Lejla je bila ispod bijele plahte i samo ja znam na šta je ličila“.

Aida nije htjela pričati majci o težini Lejlinih povreda. Kada se majka susrela sa mualimom, ženom koja je pripremala Lejlu za sahranu, Aida se sledila na majčino pitanje: „Na šta je moja Lejla ličila.“

„Ja sam se ukočila. Šta će sad reći bula, koja ne smije lagati. Ako kaže istinu, pa Bože... Medjutim, da bula nije džaba bula, ona je smislila najljepšu rečenicu. Ovako je rekla: 'Teta Sehija, ja ljepšu nisam kupala'“.

„Da je preživjela, ne znam kako bi živjela sa tim ožiljcima“, razmišlja danas Aida koja nije dozvoljavala da se peru Lejline košulje, da bi sačuvala uspomene na poginulu sestru.

„Znalo mi se desiti, dovede me do ludila, ne mogu da se sjetim njenog glasa. Uhvati me panika. Žao mi je što mi je negdje nestao notes, voljela bih ga pokazati i vama. Možda ga je neko namjerno sklonio od mene. Vjerovatno da ga ne čitam. Taj notes je bio u njenoj torbi i onaj dan kad je pala granata, tako da je taj notes do pola gelerom izbušen. Jedan dan sam sjela i napisala joj pismo. Napisala sam joj kako mi nedostaje, kako je molim da mi ne zamjeri zato što znam nekada biti i gruba prema ljudima koji znam da me vole pa će mi oprostiti. Znam da sam joj napisala neke stihove i molila je da pazi u životu. Znam da sam joj napisala da pokuša shvatiti što sam ja takva osoba, kao što piše u pjesmi Desanke Maksimović:
...Osjećam da u meni ima cijela jedna plima riječi nerečenih,
Da bi srce mogla poklanjati svima i da opet dosta ostane ga meni...
Njoj sam sve to pisala i čitala na grobu sa njenim momkom. Znam da je zadnje što sam napisala u tom pismu bilo ... a sad uzmi mladost pod ruku i zapleši kroz život... Možda je sramota, ali mene ničega nije stid, ja sam kopala mezar, htjela sam da je otkopam. Zašto sam je otkopavala? Pa jel' moguće da onako lijepa kosa truhne u zemlji, a ja kao doktor znam šta bude s tijelom“, govori Aida koja je dugo poslije Lejline smrti bila mrtva, samo je radila.

„Ostala sam s mamom i mi kao nešto pričamo... a ne zna se kojoj je gore“.

Tuga nije nestala, ali jednog dana život je pobijedio. Aida Sinanović danas ima porodicu i posao koji voli, a priča o Lejli je priča o sestrinskoj ljubavi i patnji porodica koje su izgubile najmilije.

Mubera Halilčević Lejle se sjeća iz osnovne škole. Pravo drugarstvo počelo je od prvog razreda Ekonomske škole u Lukavcu. Lejla je bila odlična učenica spremna da pomogne drugim đacima oko zadaće i solidarna u đačkim nestašlucima kada se bježalo sa časova ili nadmudrivalo sa profesorima.

„Ja sam stanovala malo dalje od centra i svaki dan sam svraćala do nje da bi išle zajedno u školu.“

Mubera se živo sjeća dana Lejline pogibije: „Taj dan me nazvala školska drugarica i pitala 'Znaš li ko je poginuo?' Svaki dan se ginulo i pitala sam se ko je to danas... Ostala sam nijema, nisam znala šta da radim. Nazvala sam njenu majku, kao da to još jednom provjerim. Rekla mi je da je ranjena i da je u bolnici. Otišla sam njenoj kući, skupila se sva familija. Popodne je javljeno da je umrla“.

Dugo je poslije Lejline pogibije Mubera posjećivala njenu majku da bi dijelile tugu i tako se lakše nosile sa gubitkom.

Nermin Bektić je danas instruktor vožnje u Lukavcu, oženjen i otac dvije djevojčice.

Lejlu je upoznao u ratu. Sjeća se da su se u početku samo družili, a onda počeli i da se zabavljaju. Bila je to ratna ljubav koja je trajala četiri mjeseca do tragične Lejline smrti. „Okupljali smo se u ono malo kafića koji su radili. Jedva smo čekali da dođem sa linije i bez obzira što sam morao pješačiti 5 km, išao sam da se vidimo. Imao sam 21 godinu“, ispričao nam je Nermin.

Na dan Lejline pogibiije, bio je kod kuće, a uveče je trebalo da se nađe sa Lejlom. „Nisam je volio puno zivkati telefonom, to mi je bio kao znak ljubomore. Ali kako smo se trebali naći, zvao sam je kući, javila se njena majka i rekla da je Lejla ranjena i da je u bolnici. Imao sam auto i nešto rezervnog goriva, za ne daj Bože, i odmah sam pošao u bolnicu. Jedva sam se provukao kroz barikade koje su bile postavljene na petlji. Usput sam očekivao da ću je vidjeti ranjenu, i da će ozdraviti...“

Nermin se u bolnici našao sa Aidom. Lejlu su vidjeli u hodniku, na kolicima, pokrivenu bijelom plahtom.

„Teško mi je bilo nastaviti bez Lejle. Nisam više htio da se vežem, bio sam sam. Dugo sam išao na mezarje“, sjeća se Nermin.

„Prvi put pričam ovako ovu svoju ratnu ljubavnu priču. Danas se od njene porodice najviše družim sa njenom najstarijom sestrom, sa kojom me Lejla nije htjela upoznati, kao još nije vrijeme. Posjećujemo se porodično, dva puta godišnje. Život ide dalje“.

Lukavac je zaboravio Lejlu Bećirević, hrabru i lijepu djevojčicu koja je željela da pomaže drugima i u toj misiji izgubila život. Ipak, u srcima najbližih uspomena je još svježa i bolna.

 

Iz brošure "Rat nije jednorodan", izdanje Fondacije "Lara", Bijeljina

 

1 Razgovor sa Sašom Mielnković obavile su Duška Andrić i Meliha Sendić, 16. 01. 2016. godine u Zenici.
2 Sa Aidom Sinanović, Muberom Halilčević i Nerminom Bekticem, 7. i 8. februara 2016. godine, razgovarala je Amra Pirić

PRATITE NAS

SIGURNA KUĆA

FEMINISTIČKA BIBLIOTEKA

2014 - Fondacija 'Lara' Bijeljina | Sva prava zadrzana