Dan sjećanja – Pravičnost za zaboravljene

Ideja za uspostavljanje Dana sjećanja izrečena je jednog ledenog zimskog dana u Bijeljini, februara 2014. godine. Bio je to spontan i katarzičan trenutak u kojem su se složile naše emocije i lekcije iz mjeseci posvećenog rada i proživljenih a neispričanih priča. Vildana, Mira, Alma, Gordana, Ivana, Amra, Dragana, Aleksandra, Dijana, Enisa, Lana... sve smo se okupile u planiranju još jedne godine zajedničkog rada u Inicijativi Mir sa ženskim licem. Preko noći temperatura je pala i sve je bilo poleđeno. Sala restorana bila je naše dragocjeno utočište a izrečena ideja grijala je prostor probuđenom energijom. Led napolju više nije bio tema.

Kada ostanem sama, nekada se propitujem. Koja lica ili odsustva nosim u sjećanju kada govorim, zastupam i ne odustajem od Dana sjećanja na stradanje žena u ratu u BiH.

Imala sam tu nesreću da budem savremenica rata. Prostori su se praznili, ljudi nestajali, poznata lica mijenjala a sama sam izbjegavala ogledala. Emotivna otupljenost kao način da preživiš, podizanje zidova protiv patnje... I slike koja uprkostim zidovima iskaču u sjećanju dosadne kao spamovi.

Neko ratno ljeto, jedno groblje i svježe cvijeće na grobu djevojčice pored kojeg stoje u očaju zaleđeni roditelji. Za smrt se već čulo. Bježala je u podrum pred granatom i jedan jedini geler našao je put do njenog srca. Nije patila, samo je umrla nevina i lijepa sa svojih 14 godina.

Gledala sam grob a vidjela život koji neće imati. Srednjoškolske brige, tajne simpatije, školsku ljubav, maturski bal... Možda fakultet, a možda samo udaja i čopor nestašne dječice koja će je zahtjevno vući za ruku i zvati mama. Jedan mali geler sve je to oduzeo djevojčurku iz posavskog sela uz front. Nije glasala na izborima 90-te, niko je ništa nije ni pitao. A ipak je postala žrtvom događaja na koje nije mogla uticati.

Mnogo kasnije, na javnoj tribini u Prijedoru među malobrojnom publikom uočila sam ženu sijede kose a neko do mene prošaputao je njeno ime. Bila je sama u redu punom ljudi, kao sjena. Već sam znala za torturu koju je je preživjela, bestijalni čin uništavanja Druge i drukčije. Ona je pobijedila i ne sumnjam da danas pred njom saginju glave svi oni koji su ćutanjem dozvoljavali – silovanje. Ali tada, još je bila u sebi žrtva, a ipak došla je da čuje i podrži suprotstavljanje nekom drugom zlu koje se poslijeratnih godina dešavalo – trgovini ženama u svrhu prostitucije. Bilo je to jednako surovo produžavanje u ratu uspostavljenog „prava“ na (zlo)upotrebu ženskog tijela. Ovo objašnjenje njenog motiva je proizvoljno, nisam imala hrabrosti da joj priđem i možda pokažem da znam šta preživljava. Možda je sve bilo slučajno a ja umislila. Ali volim misliti da sam tu večer nosila tragove nade i pobune u prestrašenom gradu i da je ona zato i bila među publikom. Znam da sam te maglovite večeri iz Prijedora otišla razmišljajući o obavezi vraćanja oduzete čovječnosti onima koji su među nama promicali sa željom da ne budu viđeni – ženama žrtvama rata.

Rana jesen '92. u Bijeljini bila je lijepa, ali je sve drugo bilo mračno i avetinjsko – izbjeglice, zgrčena i uplašena lica, pohlepa za novcem i moći. Ili možda krivica, ne znam.

Azra i ja šetale smo gradskim parkom. Ona je iz grada pod kontrolom HVO pobjegla u Bijeljinu kod rodbine uvjerena da će joj sa Srbima biti bolje. Da tu može nastaviti život. Ja sam već znala da ne može i da je pogriješila. Htjela sam da joj kažem ali tako je teško ubijati nadu. Nestala sam u sjenama tog sumornog ratnog ambijenta a Azra je i sama shvatila i otišla. Srećom, fizički neozlijeđena, osim onih nevidljivih boli koje ćemo kasnije zvati – ratna trauma.

Za mene je Dan sjećanja na stradanje žena u bosanskohercegovačkom ratu zbir svih ovih i mnogih drugih slika. Ima smisao samo ako bude zajednički za cijeli prostor BiH jer nam je to jedan od puteva za civilizacijsku i ljudsku pobjedu nad onim što smo bili i doživjeli tokom 1992-1995. godine. Za put ka pravdi jer nema pravde ako iz nje brišemo 10 000 izgubljenih ženskih života i stotine hiljada žena čije živote je rat nepovratno obilježio.

Radmila Žigić

 

 

PRATITE NAS

SIGURNA KUĆA

FEMINISTIČKA BIBLIOTEKA

2014 - Fondacija 'Lara' Bijeljina | Sva prava zadrzana