Milosava, Almasa...

Milosava Subić (1940 – 1992), Derventa

Milosava Subić, rođena je 25. avgusta 1940. godine u Dugom Polju kod Modriče u porodici Antić. Bila je udata u Derventu za Milutina Subića sa kojim je rodila dvoje djece: sina Zorana i kćerku Ljilju. Po zanimanju je bila ugostiteljska radnica. Radni vijek provela je u Tvornici tekstila „Ukrina“, do penzionisanja 1990. godine. Njen život ispisan radom, poštenjem i brigom za porodicu svirepo je okončan 26. maja 1992. godine. Ubijena je u porodičnoj kući u naselju Derventski potok.



Iako su prošle 24 godine, Ljilja i Zoran Subić još nisu zaboravili. Otac Milutin umro je dvije godine poslije Milosave, od posljedica srčanog udara, pa su sami nastavili da tragaju za pravdom i odgovorom na pitanje zašto je njihova majka ubijena.

„Prema izjavama svjedoka moju majku su ubili pripadnici tadašnjeg HVO-a (Hrvatsko vijeće obrane). Ušli su u kuću i upucali je dok je sjedila na stolici. Prethodno su je udarali kundakom puške, što je potvrđeno i na obdukciji koja je izvršena prilikom ekshumacije. Za njeno ubistvo do danas niko nije odgovarao. Zašto je ubijena?! Jedini mogući odgovor bi mogao biti zato što je bila Srpkinja pravoslavne vjeroispovijesti. Drugog razloga nema. Bila je obična, normalna žena koja je svakom pomagala i nikad nikome nije odmogla,“ i danas kroz suze priča kćerka Ljilja1.

Milosava ili Mira, kako su je svi zvali, ubijena je u prizemlju kuće. Bila je odjevena u bijelu frotirsku kućnu haljinu na crvene cvjetiće. U kućnoj haljini je i sahranjena, što je navedeno u Zapisniku o ekshumaciji i obdukciji Okružnog suda u Derventi od 10.09.1993. godine2. Za sahranu su, po nalogu najvjerovatnije ubica, bili zaduženi dvojica komšija, koji su bili zarobljenici HVO-a. Sahranili su je u pravoslavnom groblju u Derventi, a njen grob su obilježili krstom, na kojem su ispisali njeno ime, prezime i datum 26. maj 1992. godine kao dan kada je ubijena. Porodična kuća Subića potom je zapaljena.3 

Ljilja je u to vrijeme sa snahom, suprugom brata Zorana i njihovom bebom izbjegla u Gornji Detlak, selo 15-ak kilometara od Dervente u kuću očevih roditelja. Imala je svega 12 godina i nije ni pomišljala da majku više nikada neće vidjeti.

„U proljeće 1992. svi smo osjećali da se nešto loše dešava, ali ni slutili nismo događaje koji su bili pred nama. Mene su poslali u selo. Tu veče kad sam pošla, majka me zagrlila i poljubila. Nisam ni pomišljala da je to njen posljednji dodir koji ću osjetiti u svom životu. Mislila sam da ćemo se ponovo vidjeti kroz nekoliko dana. Međutim, rat se desio bukvalno za jedan dan. Nikakv kontakt sa majkom nisam imala, ali sam stalno imala osjećaj da ona dolazi. Tužnu, najtužniju vijest donio nam je moj brat. U našim životima tada su veliko mjesto zauzeli muk, tuga i nevjerica,“ sjeća se Ljilja.

Milosavino tijelo eksuhimarno je nakon 16 mjeseci i premješteno u porodičnu grobnicu u Gornjem Detlaku. Kćerka Ljilja je nakon 12 godina čekanja istine i pravde sama zakoračila u Okružno tužilaštvo u Doboju. Ispričala je sva svoja saznanja o ubistvu njene majke, predočila potvrdu da je Milosava stradala kao civilna žrtva rata, kao i Zapisnik o ekshumaciji i obdukciji. Pravdu i istinu je čekala sa bratom Zoranom narednih 11 godina, kada je dobila odgovor da je slučaj zatvoren zbog „nedostatka dokaza“.

„Ne znam u čemu je problem! Svjedoka ima, dokaza ima, evidentno je da je počinjen ratni zločin kada je moja majka u pitanju. Svjesna sam da nije samo moja porodica izašla kao gubitnik iz ovog rata. Mnoge porodice su izgubile nekog svog, ali je valjda svakome njegova muka najteža. Najkrivlje mi je što se nakon toliko godina moram boriti za istinu kao da sam ja počinila neko zlodjelo.Treba svačija istina da izađe na vidjelo, ne samo moja. Ne može biti da se ništa nije desilo 1992. To me najviše pogađa. Ja imam svoju djecu i borim se za njih, ali ne mogu dići ruke od svoje majke,“ zaključuje Ljilja i dodaje da je od svoje majke prvo naučila da prije svega čovjek treba biti čovjek, drugo da treba biti radnik i borac koji ne odustaje od svojih ciljeva.

Porodičnu kuću u Derventskom potoku Ljilja i Zoran su obnovili 2000. godine. Zoran, koji živi i radi u inostranstvu povremeno boravi u Derventi. Tada je, kaže češće na spratu, nego u prizemlju gdje se desilo ubistvo njegove majke. Sjećanje na dan kada je saznao za njenu smrt svježe je i danas.

„Saznao sam to od čovjeka koji je bio u zarobljeništvu Armije BiH i HVO-a. Nisam znao kako da to saopštim ocu koji je bio veliki emotivac i sestri koja je imala svega12 godina i bila je jako vezana za majku. Razmišljao sam da li to da sakrijem od sestre ili da joj izokola kažem. Nisam bio neki psiholog, ali sam se na kraju odlučio da im saopštim direktno. Svi smo to teško podnijeli. I ja, iako sam tada imao 25 godina i svoju porodicu,“ priča Zoran i dodaje da je Milosava bila vrijedna i poštovana od strane kolega i prijatelja, uvijek spremna da se svakome nađe pri ruci4. Par mjeseci prije ubistva dobila je prvo unuče, ali nije imala priliku da uživa u ulozi bake.

Zoran kao i Ljilja sjećaju se svega onoga što su naučili od roditelja koje su prerano izgubili. Naročito od majke, koja je, kako kažu, više vremena provodila sa njima. Kažu da im je jedino žao što nisu stigli naučiti sve ono što su roditelji priželjkivali da ih nauče. O tome često razmišljaju i ne posustaju u želji da se do kraja sazna istina o njihovoj majci. Kada borave u Derventi često posjete groblje u Gornjem Detlaku. Zapale svijeće i pitaju se „Zašto?“. Nerijetko primijete cvijeće i svijeće, koje je zapalio vjerovatno neko od prijatelja njihovih roditelja, rodbine, komšija...

Zoran je, kaže, pokušao da djelimično oprosti, ali zaboraviti ne može i nikada neće.

 

Almasa (Rizvić) Bilić (1950-1991), Gradiška

Almasa je rođena u Ljubljani, 3. avgusta 1950. godine. Otac joj je bio vojno lice, ali je ubrzo napustio vojsku i sa porodicom se vratio u Gradišku. Almasa je po zanimanju bila frizerka i vlasnica jednog od najpopularnijih frizerskih salona u Gradišci. Udata, majka dvoje djece, kćerke i sina. Bila je jedna od tri žene koje su 21. septembra 1991. godine stradale od udara granate u Gradišci. Tog dana sa njom su poginule i Štefica Savić i Marica Malešević.

Almasa je gotovo čitav život provela u ovom bosanskom gradiću. Ljudi je pamte kao milu osobu, koja se gotovo nikad nije ljutila. „Tu blagost sam i ja naslijedila. Ja se prosto ne znam derati na svoju djecu“, govori njena kćer Samra5, prisećajući se majke. „Voljela je muziku. Tata je bio muzičar. I voljela je plesti. I dan danas čuvam jedan džemepr koji mi je ona oplela“, ispričala nam je Samra dodajući: „Almasa bila divna. Divna majka. Divna žena. Svi su je voljeli“.

Samra danas ima 44 godine, udana je i majka je dvoje djece. Nezaposlena je.

„Nešto prije mi je otac poginuo u saobraćajnoj nesreći. Majka je strašno patila za njim. Nakon njegove smrti zatvorila je porodični posao koji smo bili pokrenuli sa tekstilom. Brinula se o meni i pet godina mlađem bratu“ govori nam Samra.

„Almasin frizerski salon je bio čuven. Ona sama je bila duša od čovjeka. Uvijek dotjerana i ugodna. Almasu sam poznavala dosta dobro. Od 1974. godine fenirala sam se u njenom salonu. Obišla sam bila prije toga nekoliko frizera, a onda sam došla do Almase i tu sam i ostala. Dolazila sam, pa jedanput sedmično. Nekada, ako bih bila u blizini, znala sam svratiti samo onako, na duvan. Uvijek smo prijatno razgovarale. Bilo mi je lijepo da mi ona više glave stoji. A to je bitno, ko vam iznad glave stoji“, priča o sećanju na Almasu njena sugrađanka Lepa Vranić.6

Te kobne subote 21. septembra 1991., Almasa je bila na svom radnom mjestu – u frizerskom salonu. Kćerka Samra tog je dana takođe bila sa njom, pomažući majci. Rat u Bosni još nije počeo, ali se u susednoj Hrvatskoj borbe rasplamsavaju. „Dok smo mama i ja kejom išle prema salonu, rekla sam joj da je moj momak otišao u Švajcarsku. Sklonio se zbog situacije. A ona mi je rekla: 'I mama bi vas poslala, ali nemam gdje'. Nekoliko sati poslije ona je bila mrtva. A brat i ja smo ostali sami“, dijeli sa nama svoja teška sjećanja Samra.

Lepa Vranić ovako je zapamtila taj dan: „Sjećam se da sam zvala Almasu da mene i kćerku ubaci te subote za feniranje i šišanje. Kada smo krenule prema salonu, negdje na pola puta, rekla sam Vesni: „nešto mi se ne ide“. Javio me se taj neki osjećaj, kao da mi u želucu nešto titra. Sjećam se i da je te subote u jednom momentu Almasa izašla iz salona na ulicu. Vidjela je svog oca, te je, onako sa makazama i češljem, izašla da ga pita kuda je pošao. On je pratio neke kamione sa vojskom. Ona mu je doviknula: „Nemoj tata daleko, slab si!“.

Prva granata pala je nedugo poslije toga, na poštu u gradu. Odmah zatim, uslijedilo je daljnje granatiranje i detonacije. „Ja sam bila tu sa svojom kćerkom Vesnom. U jednom trenutku poslala sam je napolje da ide da si kupi sendvič. Kad je odjeknula detonacija, istrčala sam napolje i počela iz svega glasa dozivati Vesnu, kćerku. Onda je došlo do detonacije. Mene je pogodilo nekoliko gelera. Kada je prošao taj prvi udar, ustala sam. Imala sam na sebi žutu bluzu i crnu suknju. Usta su mi bila puna prašine. Vidjela sam da sam sva krvava. Ali srce je i dalje udaralo. Vidjela sam Vesnu kako mi se približava. Onda su me prevezli u bolnicu. Tu sam operisana.“, svjedoči Lepa. Još jednog detalja Lepa se jasno sjeća: „„Sjećam se još da sam je posjetila nesto prijeg tog nesretnog događaja. Bila je baš sretna. Kad sam je pitala za razlog, rekla je da je sinoć sanjala svog Mutu i da se zato tako danas lijepo osjeća. Mnogo je voljela svog pokojnog muža“.

„Sve je jako kratko trajalo“, govori o tom strašnom događaju Samra. „Sjećam se dvije žene koje su ostale nepomično da leže. Odvezli su me i ostavili u bolnici. Kažu da sam vrištala, ali se ja skoro ničeg ne sjećam. Ne sjećam se ni dženaze“, priča Samra dodajući da je sa majkom bila vrlo bliska. „Kad je i ona poginula, brat i ja smo ostali sami. Sami u jeku rata. Sami u vrijeme kad vam najviše treba neko da vam daje vjetar u leđa“. Nakon majčine pogibije porodični prijatelj je Samru i njenog brata odveo u Švedsku. Bili su medju prvim izbjeglicama iz Bosne i Hercegovine koji su se obreli u toj skandinavskoj zemlji.

Almasin grob danas obilaze samo njena djeca. Ne postoji nikakvo drugo zabilježeno sjećanje na stradanje Almase, Štefice i Marice u Gradišci 1991. godine. Samra priča: „„Za sve ove godine imala sam samo jednu „privilegiju“. Kada smo dizali spomenik mami, morali smo od Islamske vjerske zajednice tražiti dopuštenje i donijeti papir iz kojeg se vidi da oni to dopuštaju, da dignemo spomenik, umjesto nišana. Kada sam ih kontaktirala rekli su da papiri za nišan koštaju 150, a za spomenik 500 maraka. To je bilo puno novca. Onda je neki čovjek tamo rekao: „Vaša mama je civilna žrtva rata i vi ćete to dobiti besplatno“.

Lepa Vranić priznaje da nikada nije otišla na Almasin grob. „Nikad nisam otišla na Almasin grob. Ali sam je se hiljadu puta sjetila. Bila ja zaista posebna“.

Iz brošure "Rat nije jednorodan", izdanje Fondacije "Lara", Bijeljina

 

1 Razgovor sa Ljiljom Subić obavljen je 26.03.2016. godine putem Skajpa, jer se Ljilja u to vrijeme nalazila u Njemačkoj. Saglasnost sa učešćem u istraživanju data je usmeno u audio snimku razgovora koji je vodila Sanja Samardžić Marjanović.
2 Zapisnik o ekshumaciji i obdukciji Okružnog suda u Derventi od 10.09.1993. fotografisan i dat u prilogu price.
3 Fotografija zapaljene kuće je u prilogu priče.
4 Intervju sa Samrom Borković, Almasinom kćerkom, urađen je 14. decembra 2015. godine u Gradišci. Razgovor je vodila
Dragana Dardić.
5 Lepa je udana, ima dvoje djece i bavi se šivanjem.Intervju sa Lepom Vranić je obavila Dragana Dardić 14. decembra 2015.
u Gradišci

 

PRATITE NAS

SIGURNA KUĆA

FEMINISTIČKA BIBLIOTEKA

2014 - Fondacija 'Lara' Bijeljina | Sva prava zadrzana