Udruženje “Snaga Žene” pruža psihološku, socijalnu, medicinsku, pedagošku i pravnu pomoć ženama, adolescenticama i djeci - izbjeglim, raseljenim, domicilnim licima i povratnicama koji su pretrpjeli različita traumatska iskustva usljed ratnih i poslijeratnih dešavanja u Bosni i Hercegovini.
Podržavaju korisnice u uspostavljanju psihološke ravnoteže, ojačavanju porodičnih veza, te u njihovim nastojanjima da se što bolje uklope u svakodnevna društvena zbivanja.
Kroz rad u mrežama “Snaga Žene” radi na podizanju javne svijesti i zalaganju na lokalnom i kantonalnom nivou za bolje socijalne, obrazovne, policijske, pravosudne, medicinske i socijalne servise, koji će imati više osjećaja za ratnu i poslijeratnu traumu, te probleme nasilja nad ženama i djecom.
Predsjednica Udruženja dr Branka Antić ističe da su do sada direktno radili sa preko 300 žena kojima su uspjeli da pomognu kroz rehabilitaciju i radno - okupacioni hortikokulturalni terapijski model.
-Kroz rad smo primjetili da ako korisnicama ponudimo samo psihološku podršku, to nije dovoljno. Mnoge od naših žena su i same uspjele da prebrode neke krizne momente u svom životu, da traumu negdje smjeste i oblikuju je prema sebi, ali i da trauma oblikuje njih. One su uvijek verbalizirale različitu problematiku – od stigme, socijalne izoliranosti, ekonomske situacije, siromaštva u kome se nalaze, nedostižnosti prava koja su im kao žrtvama bila podrazumijevana, da počinioci budu sankcionisani i da im se ispoštuju osnovna ljudska prava. Na žalost, veliki broj njih su sada i žrtve porodičnog nasilja, što dodatno ove osobe stavlja u položaj u kome se razvija veliki broj psihoorganskih bolesti. One su na margini, zaboravljene, kako od društva tako i od svoje porodice. Imamo dosta slučajeva gdje su i njihova djeca zlostavljači. Potisnuta trauma čini čuda i pravi neke vrlo čudne okvire u kojima preživjele osobe nastavljaju da žive.
Problem predstavlja i trangeneracijski prenos trauma.
-Mislim da je danas jako važno raditi sa mladim ljudima, ne treba ih pikovati i reći - ti si sin ili kći toga i toga. Generalno treba raditi sa mladima i provoditi široku edukaciju o miru. Ne treba da govorimo o ratu i da se vraćamo na tu temu, već o miru i kako on treba da izgleda. To će pomoći mladim ljudima da ne ponove greške kroz koje smo mi prošli, a sigurno će pomoći i preživjelima da nađu svoje mjesto, budu poštovane, nestigmatizirane zbog toga što im se dogodilo ne njihovom voljom. Sigurna sam da niko od nas ne bi želio da bude u logoru, silovan, iscrpljivan glađu...
Traume korisnica Udruženja “Snaga žene” su, kaže dr Antić, različite.
-Dosta radimo sa ženama koje su preživile između ostalog i seksualno zlostavljanje i silovanje u ratu, onima koje su zbog progonstva morale da napuste svoje domove pa su se našle u različitim regijama u BiH, kao i sa povratnicama, jer i povratak na neki način znači retraumatizaciju i ponovni ulazak u svoju traumatski priču. Igrom slučaja, veliki broj žena iz Srebrenice je bio u Tuzli pa smo sa njima imali kontakt kada su počeli prvi povratci. Priče koje smo slušali sve vrijeme dok su bile u izbjegličkim kampovima ili alterantivnim smještajima su pominjanje kuće, povratak… Čini mi se da se jedina rehabilitacija u tom trenutku vidjela u tome. U periodu prije desetak godina malo žena je pominjalo šta se njima direktno desilo. Traumatizacija je u BiH bila multidimenzionalna. Nije to bio samo logor. Bili su i veliki gubici članova porodice, doma, progonstvo, život u izbjegličkim naseljima, fiskulturnim salama… Svaki od tih detalja je traumatizirajući. Žene koje su preživjele seksualno zlostavljanje su dugo ćutale o tome, jer su smatrale da je pored ostalih trauma, ta zanemariva.
Zakoni o zaštiti žrtava ratne torture su u BiH kasno donijeti.
-Žene su već dosta pretrpile i remodelirale svoju traumu. Dokazivanje učinjenog zločina je samo po sebi traumatizirajuće i ponižavajuće za njih. Mi inače radmo sa korisnicama i na pripremi za postupak dokazivanja. Danas imamo u BiH komisije pred koje žene izlaze radi dokazivanja pretprljene torture. Udruženje “Snaga žene” je jedna od certificiranih organizacija koja može dati svoje mišljenje u prilog toga da neka od žena bude proglašena žrtvom ratne torture. Mislim da je u redu da postoji komisija, ali je to za žene još jedna traumatizacija.
Mi smo kroz naš rad tokom dugog niza godina došli do toga da smo certificirana organizacija. Imali smo već povjerenje i kontakt sa tim osobama, dugo smo sa njima radili, znali smo njihove priče. Nedostajalo nam je par detalja koji su značajni da bi se potvrdilo da jesu žrtve, ali svako ispitivanje pred velikim brojem ljudi, ponovno razgolićivanje cijele te priče i traume koja se dogodila, zaista djeluje retraumatizirajuće i mi nakon dokazivanja statusa ili pripreme žrtava za svjedočenje na Sudu BiH, par mjeseci moramo intenzivno raditi sa preživjelima da bi ih ponovo mogli vratiti na neki nivo od ranije, da bi se ta trauma opet smjestila u “neku od ladica” u glavi.
Trauma ometa u svakodnevnom životu, utiče i remodelira identitet i karakter osobe, a na tome niko ne radi, društvo mora da se pozabavi tim.
Jedna od aktivnosti Udruženja “Snaga žene” je i izložba simboličnog naslova “ŽIve smo”, koja govori o snovima 11 žena koje su preživjele rat. Foto izložba je zajednički rad sa Corneliom Suhan, njemačkom fotografkinjom, direktoricom njemačke NVO Vive Zene e.V. Dortmund.
-Izložba je nastala prije dvije godine. Šest mjeseci smo intenzivno radile na prikupljanju materijala. Bilo je planirano da za pola godine posjetimo šest gradova u BiH, kao i Zagreb i Beograd. U tome nas je omela pandemija, pa smo produžili program na godinu dana. Posljednji grad u kom je izložba postavljena bila je Bijeljina. Intresantne su priče tih žena. Uspjeli smo da na zanimljiv način prikažemo njihovu prošlost, da su te žene imale izvrsne predispozicije za dobar život, međutim rat i traumatizacija su promjenili njihove snove, budućnost… Mnoge nisu uspjele da završe školu jer su bile u logoru. Danas su domaćice, majke, vrlo inteligentne, jako vrijedne, važne ovom društvu, ne trebamo ih zaboraviti, već ostati uz njih i pomoći im da naprave dalje korake i bar donekle dotaknu budućnost kakvu su željele.