SOS Telefon
1264
Telefon 24h
+387 66 810 800
Pišite nam
ngo.lara@teol.net
fondacija.lara@gmail.com
×

Rašida – Raša Ćehajić, rođena Bašić (1932-1992), Bijeljina

Rašida je rođena 1932. godine u bijeljinskoj porodici Bašić. Osnovnu školu završila je u Bijeljini. Početkom 80-tih godina prošlog vijeka udala se za Mehmeda Ćehajića koji je već imao dva braka iza sebe. Poslije udaje postala je hraniteljka napuštene djece, uglavnom beba koje je podizala do usvajanja, po čemu je ostala zabilježena u lokalnoj javnosti. Početkom novembra 1992. godine Rašida, njen suprug Mehmed i sedamnaestogodišnji Samir o kome su se privremeno starali, svirepo su ubijeni u svom stanu. Zvanično, ovaj zločin nije rasvijetljen.



Rašida je rođena kao treće od petoro djece u porodici Zejnila Bašića, zidara po zanimanju, i majke Vasvije, domaćice. Najstariji brat Emin je poginuo 1943. godine u partizanima. Odrastala je sa sestrom i dva brata. Porodica je živjela skromno a Rašida je završila samo osnovnu školu kao većina djece poslije Drugog svjetskog rata, svjedoči njen sestrić Dževad Huskić1 koji danas živi u Sarajevu. Prema Dževadovim riječima, udala se veoma mlada ali taj brak nije uspio te se kasnije udala za Mehmeda Čehajića. Mehmed je imao djecu iz prethodnih brakova a zajedničke djece nisu imali.

Dževad, sa kojim je Rašida bila veoma bliska, 90-te je sa porodicom otišao u Njemačku. Priča da je nakratko, pred sam rat u BiH boravio u Bijeljini i tetku je tada vidio posljednji put. Kaže da su Rašida i Mehmed ostali u Bijeljini smatrajući da njih niko neće dirati jer su bili skromni ljudi i nisu se nikom zamjerili. Kako je situacija u Bijeljini postajala sve teža, na nagovor rodbine ipak su pokušali da odu iz Bijeljine ali su sa graničnog prelaza Rača vraćeni, svjedoči Dževad. Nekoliko večeri su spavali kod Rašidinog brata Huske u Ulici 27. marta, nedaleko od svog stana. Prema Dževadovim saznanjima, ubijeni su te večeri kada su se vratili u stan. Mrtve ih je sutradan pronašao Huska Bašić, Rašidin brat. Dževad će za njihovu smrt saznati od prijatelja iz Crnjelova koji mu je to saopštio u telefonskom razgovoru. Sa bližom rodbinom nije imao kontakt jer su u tom periodu svim Muslimanima u Bijeljini telefoni bili isključeni.

Hazim Ćehajić2 (1960), je pastorak Rašide Ćehajić. Sa tetom Rašidom ili majkom Rašidom, kaže da je imao divan odnos:
„Naša porodična istorija je složena. Sa ocem nisam bio u kontaktu od kad je napustio nas i majku. Imao sam tada samo 6 mjeseci. Jednog dana, mislim 1982. godine, našao sam ga u Robnoj kući u Bijeljini i on me pozvao da upoznam tetu Rašidu. Odmah sam je zavolio, tako me je dočekala kao da vidi svoje rođeno dijete.“

Te godine Hazim je dobio prvi posao i povremeno je, kada je radio treću smjenu, spavao kod oca. Rašida je, sjeća se, bdjela nad njegovim snom „da ni muha nije smjela da proleti“. Hazim se ne sjeća mnogo detalja o Rašidinom životu prije udaje za njegovog oca. „Znam da je prodavala hulahopke čarape na pijaci sa bratom Huskom, sestra joj je bila u Austriji“.

Rašida je u bijeljinskoj javnosti ostala upamćena kao hraniteljka napuštene djece.

„Ne znam kad su tačno odlučili da uzimaju djecu na čuvanje, ali vjerujem da je to bila odluka tete Rašide jer ona nije imala djece. Prvo je čuvala tuđu djecu dok su im roditelji na poslu, a onda su uzimali napuštenu djecu, u saradnji sa Centrom za socijalni rad,“ priča Hazim.

O tačnom broju djece koja su boravila u domu Ćehajića, nema preciznih podataka. Hazim smatra da je bilo više od 40 djece. U listu Semberske novine od 28. decembra 1989. godine, novinar Tomislav Perić piše da su u garsonjeri od 29 kvadrata Rašida i Mehmed Ćehajić othranili 18-toro djece3. Djecu su hranili od skromne Mehmedove penzije i novca koji je Centar za socijalni rad davao po djetetu4.

Rašida je u izjavi za novine rekla da su djecu počeli da prihvataju slučajno, kada su ih iz Centra za socijalni rad zamolili da uzmu jedno napušteno dijete. „Od tada su kroz ovu sobicu prošla mnoga djeca. Djecu volim, djeca su dio mog života i dok god budem mogla ja ću ih njegovati. Ništa na ovom svijetu nema ljepše od dječijeg smijeha,“ pričala je tada Rašida Ćehajić. Novinaru je ispričala da od komšija dobija odjeću za djecu a od Centra naknadu od 180 miliona starih dinara po djetetu.

Djeca su kod Ćehajić ostajala dok ne prohodaju, najduže do dvije godine. Tada su odlazila na usvajanje i Rašida o njima više nije imala nikakvih vijesti. „Kad odlaze, tada mi je najteže, redovno plačem a nekada se i razbolim,“ povjerila se 1989. godine novinaru Tomislavu Periću. Djeca su pod Rašidinu brigu stizala odmah po rođenju. Sve su to bila neželjena djeca, pričala je ona za novinski tekst. „Svjesna sam kad dođu da će i otići, da ne mogu stalno ostati kod nas. Bili bismo srećni ako jednog dana kad odrastu budu pitali ko ih je othranio, podigao na noge...“5

Dvadeset dana kasnije, u tekstu pod naslovom „Srcem za Ćehajiće“, Semberske novine pišu o pomoći koju su humani ljudi dovezli u dom Ćehajića da bi majka Rašida mogla lakše da se brine o djeci. Među poklonima bila je i veš mašina.6

Hazim Ćehajić se Rašide sjeća kao vesele žene, pune života:

„Teta Rašida je voljela šalu, i na svoj račun i na tuđi, ne znam da li sam vidio veseliju ženu. Bila je vrijedna, ništa joj nije bilo teško, sve je radila da djeci toj ugodi. Voljela je da plete i da hekla. Plela je djeci čarapice.“

Hazim smatra da su se njegov otac i Rašida dobro slagali i da su imali harmoničan brak.

„Bilo je trzavica, naravno, ali ja nisam dao da on nju maltretira, rekao sam mu ako je galamio na moju majku i maltretirao je, nećeš nju. Nikada nisam dao da muško tuče ženu. Ljeti su odlazili da kampuju na Drini, nekada su tamo provodili i cijela ljeta.“ Hazim se sjeća da je objavljene tekstove u novinama o Rašidi njegov otac primao sa osmijehom, da mu je bilo drago.

Kad je rat počeo Mehmed Ćehajić već je bio u penziji. Sa njim i Rašidom živio je i Samir, sin kojeg su othranili i usvojili. O poslednjim danima Rašidina života dijelom se razlikuju svjedočenja njegog pastorka i sestrića. Hazim ne pominje pokušaj odlaska za Njemačku kao i napuštanje stana zbog bezbjednosti, ali vjerovatnoća je da mu to Rašida i Mehmed, njegovog mira radi, nisu ni pominjali. Takođe, i sjećanja blijede protokom vremena i teških životnih iskušenja. Hazim svjedoči da ih je vidio na dan kada su ubijeni, novembra 1992. godine.

„Bio sam sa njima gotovo pet sati, ostavljali su me da noćim ali ja nisam mogao da ostavim ženu i djecu. Ostali su mi u sjećanju nasmijani, kad sam odlazio ispratili su me i oboje gledali za mnom i mahali.“

Da se Ćehajićima nešto dogodilo, Hazim će saznati istu veče.

„Naveče su kod mene došli inspektori, pitali u kakvim sam odnosima sa Rašidom. Nisu mi rekli šta se desilo, tek sam sutradan na Radio Bijeljini čuo da je ubijena porodica. Otac i teta Rašida, kada je počeo rat, nisu željeli da idu iz Bijeljine. Otac je govorio da se on nikoga ne plaši a teta Rašida – kome sam kriva ja, toliku djecu odhranih, nisam pitala ni za vjeru ni za naciju, nije me interesovalo, dijete je dijete. Komšije Srbi su im govorili - ostanite, ne smije vam niko ništa, tu smo mi. Ali, pojavi se životinja pa to uradi.“

Hazim kaže da je uspio da vidi tijela Rašide, oca i Samira prije sahrane.

„Rašida i otac su imali rane od metaka i noža, Samir je ubijen sa dva metka, u grudi i u čelo. Sahranjeni su u haremu Tombak, jedni pored drugih. Poslije rata se mislilo da je to masovna grobnica pa su otkopani i ponovo identifikovani. Kad su ih otkopavali, nisu nas ni pitali, ja sam znao gdje su sahranjeni.“ Hazim kaže da povremeno obilazi Rašidin grob.

Dževad i njegova majka, Rašidina sestra, podigli su joj tipski spomenik kakav se podiže šehidima. Dževad smatra da svim ženama koje su stradale u ratu bez obzira na nacionalnu pripadnost, treba podići spomenik jer su one to zaslužile.

Istraga o ubistvu porodice Ćehajić bila je kratka. Čovjek koji je sumnjičen za njihovo ubistvo ipak nije zatvoren i procesuiran. Tragom druge presude za ubistvo iz tog perioda, nezvanično se nagovještava njegov identitet. Osuđen je za drugo zlodjelo i odležao dugu kaznu zatvora. Samo navođenje da je neko sumnjičen za još jedno ubistvo u zvaničnom sudskom dokumentu, presedan je sudske prakse. Kao da je sudija na taj način iskazivao otpor zločinima o kojima se u gradu samo šaputalo i za koje je rijetko „bilo dokaza“.

„To što ubica ili ubice nisu kažnjeni je kao stijena na srcu. Bili smo danima, mjesecima uplašeni. Zašto su ubijeni, bilo nam je brzo jasno, kad se čovjek uselio u njihov stan,“ kaže Hazim.

Rašida Ćehajić ipak nije potpuno zaboravljena. Uvrštena je u knjigu Žene u istoriji Semberije koju je 2012. godine objavila Organizacija žena „Lara“, među još 67 žena koje su ostale zabilježene u istoriji ovoga kraja.

 

Slavica Butinski, rođena Olenjik (1952-1993), Trnopolje

Slavica je bila seoska učiteljica. Ubijena je u noći između 5. i 6. marta 1993. godine u svojoj porodičnoj kući u Trnopolju, zajedno sa suprugom Pavlom i mlađom kćerkom Anom. Starija kćerka Vesna je izbjegla smrt iskočivši kroz prozor sobe u kojoj je spavala.

Ubica Dragoje Čavić je te kobne noći život oduzeo i dvojici policajaca stanice milicije u Trnopolju, Ranku Petkoviću i Drašku Stameniću. Suđeno mu je pred Vojnim sudom u Banjaluci.

Sveštenik ukrajinske crkve u Trnopolju Mihailo Stahnek7 porodice Butinski se sjeća kao skromne i nenametljive: „O ovoj porodici niko nikada nije rekao ništa loše. Živjeli su skromno, pošteno i nenametljivo, čineći dobro sebi i drugima. Čovjek ne može da se ne zapita zašto im se ovo desilo“.

Slavica, rođena Olenjik, je bila treće dijete majke Katarine i oca Stefana. Imala je četiri sestre, Josipu, Jovanu, Angelinu i Ljubicu i brata Petra koji je rođen 1960.

„Godinu dana nakon njegovog rođenja umrla je Slavičina majka Katarina. Brigu o najmladjem bratu i ostalim članovima porodice preuzela je najstarija sestra Josipa“, ispričao nam je otac Stahnek dodajući: „Slavičin otac je bio ložač na lokomotivi. Ponovo se oženio 1973. Te godine se i Slavica udala za Pavla. Godinu dana poslije, 1974., rodila im se kćerka Vesna, a mlađa Ana na svijet je došla pet godina kasnije -1979. godine“.

Slavicu pamti kao mirnu i staloženu ženu.

“Živjeli su u svojoj porodičnoj kući u Trnopolju sve do te tragične noći, između 5. i 6. marta 1993. godine, kada je ubica ušao u njihovu kuću i ispaznio okvir kalašnjikova na njima. U kuhinji na kauču su bili Slavica, Pavle i Ana. Prosuo im je mozak po plafonu, zidovima“, priča otac Stahnek dodajući da se Vesna spasila iskočivši kroz prozor sobe u kojoj je spavala.

Slavica, Ana i Pavle su sahranjeni na ukrajinskom groblju u Trnopolju. Sahranu, koju je obavio otac Stahnek, obezbjeđivao je vojnik sa puškom.

„Narod se plašio. Nisu se znali motivi ubistva. Pretpostavalja se da ih je Dragoje ubio zato što su bili svjedoci ubistva dvojica policajaca. Njihova kuća se nalazila odmah pored stanice u kojoj su ubijeni policajci. Vjerovatno su čuli pucnje, upalili svjetlo i to je bio povod da Dragoje dođe do njih“, kaže otac Stahnek dodajući da su to bila teška vremena.

„U Trnopolju se nalazio prihvatni centar ili logor, kako ga neki zovu, gdje su dovođeni ljudi iz okolnih mjesta. Možda je i to bio razlog ubistva. Jer su Butinski bili svjedoci šta se sve radi u prihvatnom centru. Ljudi su morali napuštati svoje kuće. Ko nije htio da ide, da napusti kuću, bivao je ubijen. Negdje u to vrijeme kada se čistio teren, stradala je i Nevenka Pečih. Iako je njen sin bio pripadnik Vojske RS, ubili su je. Možda zbog njenog jezika. Pitala je vojnike koji su bili u selu sa većinskim muslimanskim življem ꞌšta su vam oni kriviꞌ i ubili su je“.

Ukrajinski sveštenik se prisjeća da se na sahrani porodice Butinski osjećao veliki strah među ljudima.

„Ljudi su se tresli od straha da bi odnekud po njima mogao osuti rafal, ali je na sahrani ipak bilo naroda. Došao je bio i otac Mladen. Nešto poslije, da zapale svijeću na Slavičnom grobu, došle su i njene kolegice, učiteljice“, kazao nam je otac Stahnek dodajući da se Slavice i njene porodice sjete njihovi sunarodnici koji, po ukrajinskim običajima, za sve mrtve pale svijeće i drže parastose na velike crkvene praznike.

Kćerka Vesna, koja je jedina preživjela i danas živi u Kanadi, svake druge godine dolazi u Trnopolje da zapali svijeću na groblju svojih roditelja i sestre.

Sveštenik se još prisjeća da je Pavle nešto prije ubistva došao do njega u crkvu i pitao ga da li bi on i njegova porodica mogli da se prebace u neke sigurnije krajeve.

Da su slutili da bi im se moglo nešto loše desiti, svjedoči i Tatjana Medarević8, rođena Harasemljuk, Slavičina nećakinja.

„Slavica je bila žena mog ujaka, snaha od moje majke. Naše kuće, kuća mojih roditelja i Slavičina i Pavlova kuća su bile jedna pored druge. Mi smo bili upućeni jedni na druge. Ujutro se pila zajednička kafa, međusobno smo se pomagali. Bili smo nekako nerazdvojni. Dva objekta, ali jedna porodica. Baš dan ili dva prije ubistva, plan je bio da oni dođu do mene u Banjaluku. Ali nisu došli. Ubijeni su“, prisjeća se Tatjana koja je tek sada, 22 godina nakon ubistva Butinskih, smogla snage da priča o tom nemilom, tragičnom događaju.

„Slavica je bila komunikativna, društvena osoba. Bila je vesela, voljela se šaliti. Bila je dobra domaćica i brinula se o kćerkama. Možda se čak i prezaštitnički odnosila prema njima, ali pretpostavljam da je to bilo zbog toga što je ona kao vrlo mala ostala bez majke. Imala je dugu plavu kosu koju je kasnije ošišala. Imala je i krupne plave oči i duge, baš duge trepavice. Sjećam se, kad bi stavila maskaru, uvijek bi joj ostao crni trag malo ispod obrva, toliko je dugačke trepavice imala“, priča nam Tatjana dodajući da život nije mazio Slavicu i njenu porodicu i da su se dovijali da završe kuću i vrate kredit koji su digli da bi se skućili.

„A onda je u maju počeo rat. U Trnopolju je bio logor otvorenog tipa, ili sabirni centar, kako su ga zvali, u koje su dovodili muslimane i sve druge koji nisu bili Srbi. Ženu, djecu i starce su, preko Crvenog krsta, slali dalje. Vozom su odvoženi do Doboja i dalje u Federaciju, muškarci su ostajali u logoru. Neki su otišli u strane zemlje. Neki nikada nisu stigli do svojih odredišta. Neki prijatelji i komšije su otišli i o njima se ni danas ništa ne zna. Naše kuće su bile tik do sabirnog centra i kako je to bio logor otvorenog tipa zarobljenici su se mogli slobodno šetati, ali nisu smjeli ići predaleko. Bilo im je rečeno da mogu hodati po selu, ali da im niko ne može garantovati bezbjednost. Mnogi od tih ljudi koji su bili dovedeni u sabirni centar su bili u našim kućama. Tu su spavali, uzimali hranu, prali se. Mi smo imali bašte i ljudi su dolazili po hranu“, prisjeća se Tatjana.

U septembru škola nije počela sa radom, jer je služila kao sabirni centar. Učiteljica Slavica je dobila drugi posao, u školi u Petorovom Gaju.

„Kada je ujna počela raditi u drugoj školi u Petrovom Gaju govorila je da joj neki prijete. Pominjala je roditelja jednog učenika koji joj je rekao: „Nećete vi dočekati proljeće. Vas treba pobiti“. I ujaka su upozoravali da se čuva, jer bi mogli biti eleminisani“, kazuje Tatjana dodajući da su njena majka i sestra u decembru 1992. godine uspjele napustiti Trnopolje i otići u Austriju, gdje je tada bio sabirni centar za odlazak u druge zemlje. Butinski su ostali, jer nisu imali pasoše.

„A što se tiče Dragoja, njihovog ubice, želim dvije stvari reći o njemu. On je prije rata bio učenik moje mame, koja je kao i Slavica, bila učiteljica. A mala Ana, koju je ubio, išla je u razred sa kćerkom njegovog brata. Ne vjerujem da je završio srednju školu. Viđala sam ga sa grupom seoskih mladića koji su ulijevali strah u kosti. Napijali su se. Kad se napiju, počnu tuče i lupanje po kafani. Jednom je Dragoje došao sav krvav do mog tate i on ga je odvezao u hitnu u Kozarac. Znao je našu porodicu u dušu. Ja sam ga se bojala. Iako mi nikad ništa loše niije rekao, govorila sam sebi ꞌne daj bože da ga sretnem u noćiꞌ“, govori Tatjana dodajući da je lokalnu gostionicu koju je Dragoje redovno posjećivao držao tada Sakib Garibović.

„Sakib je bio naš izuzetan prijatelj. Školovao se u Zagrebu, nakon čega se vratio u Trnopolje i kupio kafanu. Znao je izbaciti Dragoja iz kafane kad ovaj previše popije. I Sakib je bio u sabirnom centru. Dragoje je dolazio tamo da ga traži. Sakib se sakrivao“, kazuje Tatjana dodajući da su svi bili ustrašeni.

„Ja sam se dugo bojala. Poslije ubistva porodice Butinski bila sam dugo, dugo psihički nestabilna. Osjećala sam ogroman strah. Sad je to malo zaliječeno“.

„Ujak Pavle je na početku rata bio u Teritorijalnoj odbrani, ali su ga skinuli sa mjesta rezervnog policajca, jer je bio Ukrajinac. Čim je došla srpska vojska, njega su isključili. A Dragoje, on je tražio svoje neprijatelje iz mira. Sjećam se jednog događaja. Dragoje je bio sa nekim čovjekom u našem dvorištu. Ujak ga je pitao kuda je krenuo, a on mu je odgovorio da se to njega ne tiče. Ujak mu je onda rekao da izađe iz njegovog dvorišta. Mislim da je strahovao da bi Dragoje mogao ubiti tog čovjeka u njegovom dvorištu, naočigled žene i djece. Mislim da je to bila jedina stvar zbog koje je Dragoje mogao biti ljut na ujaka“.

„Imali smo i bunar u dvorištu. Natkriven. Kasnije, kada su drugi ljudi kupili našu kuću, u bunaru su pronašli leš.“

Tatjana ni danas sa sigurnošću ne može reći šta je bio razlog ubistva Slavice, Pavla i Ane.

„Dragoje je na suđenju rekao, a ja mu djelimično vjerujem, da mu je bio pao mrak na oči. Ispalio je rafal na ove jadnike, policajce za koje imam samo riječi dobrote i hvale. Stvarno su bili ljudi na mjestu. Pretpostavljam da je policajce ubio zbog ljubomore, zavisti. Oni su bili tu kod svojih kuća, u toplom, dok je on hodao po ratištima, daleko od kuće. Ali zašto se vratio do ujaka?! Zašto mu je on otvorio vrata?! Vjerovatno nije mogao da pretpostavi da bi on to mogao njima uraditi. Ali zašto se nije opirao?! Ne mogu da shvatim. Vjerovatno je ujak čuo rafale i htio otići da vidi šta se dešava“, priča Tatjana dodajući da bi razlog ubistva, možda, mogao biti i taj što je u ujakovoj kući bilo struje.

„Da bi policijska stanica mogla da radi, od obližnje željezničke stanice bili su sproveli jedan vod, struju do stanice. Iz dobre namjere, policijaci su sproveli žicu do ujaka, tako da je i on imao struju. Upozorili su ga samo da uvijek drži roletne spuštene da drugi ne vide da su mu dali struju. Ali uajk nije bio takav. Nisu mogli da šute da imaju struju. Svima su je davali. Ljudi su kod njih dolazili da napune akumulatore. Dragoje je to sigurno znao. Možda je te noći vidio svjetlo u ujakovoj kući. Ne znam“, govori Tatjana dodajući da je odmah nakon što su joj javili o ubistvu došla u Trnopolje.

„Okupili smo se u kući moje majke. Ja, moja sestra, od drugog ujaka kćerka, brat od tetke. Tatina rođena sestra, moja tetka ih je već bila oprala i pripremila za sahranu. Sahranili smo ih dan poslije. To je bio šok koji je nemoguće opisati. Vesna, starija kćerka koja je uspjela iskočiti kroz prozor i pobjeći, jedno je vrijeme bila kod mene u Banjaluci, kasnije je otišla u Zagreb kod rodjaka. Bojali smo se da će je neko tražiti. Jer oni su bili očevidci svega što se tada dešavalo u Trnopolju. Svjedoci logora. Svi su bili otišli iz sela, samo smo mi bili ostali u centru, jer tu smo živjeli. Donosili smo hranu ljudima da jedu. Ljudi su dolazili nama i pričali“.

„Vesna je poslije ubistva setre, majke i oca odbijala da o tome razgovora. Nije mogla mirno sjediti, histerično se smijala. Poslije, kada je otišla u Zagreb posjećivala je psihijatra. Ni danas, poslije toliko godina, nije dobro. Ima svoju porodicu, ali odbija da ima djecu. Ipak, mislim da je jako hrabra. Ona nema straha od Dragoja. Dolazi često u Trnopolje. Obiđe rođake i grob svojih roditelja i sestre. Vesna nije dobila nikakvu nadoknadu ili odštetu ni od koga“, kazuje Tatjana dodajući: „Ja Dragoju želim smrt. Napišite to slobodno. Sanjala sam kako sam nekako ušla u zatvor i otrovala mu hranu. On je ubio tri osobe koje nikada nikog nisu uvrijedile, a on i dalje živi. Pomišljam o njegovoj smrti“.

„I moja majka je sve to loše podnijela. Nikako. To je bio šok. Stariji brat je poslije toga obolio. Psihički smo svi oslabili. Nikad se ne možeš oporaviti“.

Na pitanje da li se iko danas sjeća Slavice Butinski i obilježava njihovo stradanje, Tatjana je odgovorila: „Mislim da ih se sjećaju ljudi koji su tu dolazili, ostavaljali svoje stvari misleći da će se uskoro vratiti svojim kućama. Oni ih se sjećaju. A mi i danas obilježavamo Anin rodjendan. Sjećamo se koliko bi godina imala da je ostala živa. Vesni to puno znači“.

Ubici porodice Butinski Dragoju Čaviću suđeno je pred Vojnim sudom u Banjaluci.

“Krivičnim zakonom Republike Srpske za ovakvu vrstu krivičnog djela predviđene su samo dvije vrste kazne: zatvor u trajanju od 20 godina ili smrt streljanjem. Ja lično sam protiv smrtne kazne kao metoda kažnjavanja i teško mi je bilo donijeti odluku da nekome oduzmem život, ali drugog adekvatnog i pravednog riješenja nije bilo. Po meni, bilo bi lakše nama sudijama da postoji mogućnost kažnjavanja i doživotnom robijom. U slučaju Čavića, kazna od 20 godina bila mi je preblaga, čak da osuđenik odleži svaki dan te kazne, jer na slobodu izlazi sa 55 godina, dakle čovjek u punoj snazi i nisam mogao da opteretim svoju savjest razmišljanjem koja bi još zlodjela mogao da počini kad izađe iz zatvora. To je bio moj motiv da prihvatim prijedlog za izricanje smrtne kazne, ali naglašavam da presuda još nije pravosnažna i pravo žalbe imaju i optuženi i porodice oštećenih”, riječi su kapetana Vojislava Dimiritijevića, predsjednika petočlanog Sudskog vijeća Vojnog suda u Banjaluci, izrečene na suđenju Dragoju Čaviću9.

Prema kazivanju sveštenika ukrajinske crkve u Trnopolju Mihaila Stahneka, kazna Čaviću je kasnije preinačena u kaznu zatvora u trajanju od 20 godina. „U međuvremenu je Čavić amnestiran. Amnestirao ga je njegov prezimenjak, tadašnji predsjednik Republike Srpske Dragan Čavić. Dragoje je sada slobodan čovjek. Možete ga vidjeti kako šeta ili pije pivo u kafani“, rekao nam je otac Stahnek ponavljajući: „O porodici Butinski niko nikada nije rekao ništa loše. Čovjek ne može da se ne zapita zašto im se ovo desilo“.

 

Ljubica Mitrović (1942 - 1992), selo Vitkovci, Bratunac

Ljubica Mitrović rođena je 1942. godine u selu Vitkovci, na području opštine Bratunac, kao najstarije dijete Milje i Živorada. Odrasla je u radničko-seoskoj porodici sa dva mlađa brata, Tomislavom i Dragoslavom. Ubijena je 1992. godine dok je bježala pred vojnicima koji su zauzimali selo u kojem je živjela.

„Moju majku život nije mazio“, sa sjetom priča njena starija kćerka Gordana Stevanović10 koja danas živi u Hranči kod Bratunca11, u kući u kojoj je odrasla sa majkom i djedom Živoradom (umro prirodnom smrću 1991. godine) i u kojoj je i Ljubica živjela do zadnjeg dana života.

„Kada je imala 10 godina moja majka se razboljela. Nakon dužeg liječenja i operacije noge u Sarajevu, morala je da se pomiri sa invaliditetom. Završila je samo četiri razreda osnovne škole jer zbog bolesti nije mogla da nastavi školovanje. Bila je inteligentna i načitana žena.“

Ljubica se početkom 1970. godine udala u Zrenjanin. „Moj otac Miodrag i majka razveli su se nakon par godina braka, nakon što smo rođene ja i moja mlađa sestra Milena“. Gordana priča da su se njih tri iz Zrenjanina vratile u Hranču (Donji Magašići) kod djeda i babe gdje Ljubica nastavlja život mukotrpnim radom na selu. „Iako je bila invalid u nogu za nju nije bilo teškog posla“, kaže Gordana.

„Posle dedine smrti nas tri smo živjele zajedno do početka 1992. godine. Majka nam je bila glava porodice. Borila se da moja sestra i ja ne osjetimo da nam nešto nedostaje. Nije imala platu, ali je baveći se poljoprivredom i stočarstvom znala od jednog dinara da napravi dva. Odlazila je na zelenu pijacu, prodavala mlijeko, sir, kajmak, jaja, povrće i tako uspijevala da nas školuje. Kad god sam mogla pomagala sam mami u svim poslovima, a kao znak zahvalnosti za njenu požrtvovanost uzvraćala sam joj odličnim uspjehom u osnovnoj i srednjoj školi. Znala sam da je to čini srećnom, kada dođe na roditeljski i čuje samo riječi pohvale za mene. Kroz česte razgovore sa njom shvatila sam da je patila što niije mogla da nastavi školovanje, pa sam željela da bude ponosna na moj uspeh u školi. Nakon završene srednje škole, nismo imale sredstava i nisam upisala fakultet. Ostala sam da da živim u selu, sa djedom, mamom i sestrom“.

U julu 1991. godine umro je djed Živorad i Ljubica sa kćerkama ostaje sama, bez ikakvih primanja. Ipak, imale su porodičnu kuću. Gordana počinje da radi u prodavnici ali kako se politička situacija zaoštrava, vlasnik zatvara prodavnicu i djevojka ostaje bez posla. Svi su govorili o mogućnosti rata u Bosni. Gordana se sjeća da je sa majkom razgovarala o stanju u zemlji i ubjeđivala je da prodaju imanje i kuću i odu u Srbiju.

„U tim razgovorima moja pokojna majka je bila baš tvrdoglava, što prethodnih godina nisam primjećivala. Uvijek mi je isto ponavljala: 'Ja neću nigdje. Mene neće niko dirati, idite vi, ja sam nesposobna, moje komšije muslimani mi neće ništa, ja nemam sinova da idu u rat, oni me neće dirati'. Nisam uspela da je ubedim, jer ona nije verovala da će doći do rata“.

Krajem marta 1992. godine Gordana u potrazi za poslom odlazi u Zrenjanin, a majka i sestra ostaju u selu. „Gubim svaki kontakt sa sestrom i majkom, telefonske veze su u prekidu. Ništa ne znam kako je u Bratuncu ni kako su one. Jednog dana, početkom jula gledam televiziju. Prikazuju Bratunac, nekakav miting ispred opštine. U jednom momentu vidim moju majku, znači živa je. Tada sam je poslednji put vidjela živu“.

Tog 26. jula 1992. godine Gordana je oko podneva došla kući i uključila televiziju. U vijestima čuje da je dan prije toga napadnuto njeno selo: “Juče, 25. jula oko 15,00 časova su jake muslimanske snage iz Srebrenice izvršile napad na srpsko selo Hranča (Donji Magašići, Pajići, Radonjići). Selo je do temelja spaljeno, ima desetine poginulih i ranjenih stanovnika tog sela“, ponavlja najavu tv voditelja kao da ju je tek čula. Sjeća se da je voditelj rekao da je u toku potraga i za par nestalih mještana sela. „Počeh plakati, jer sam znala da su tu bile i moja majka i sestra. Sutradan sam saznala da je sestra dosla u Srbiju, kod ujaka nekoliko dana prije napada.“ Gordana tek tri dana kasnije saznaje, od rođaka iz Šapca da je majka poginula upravo tog 25. jula a selo je spaljeno.

„Moja bol nije imala kraja, zar mi niko nije javio, zar je moja majka to zaslužila da bude sahranjena a da ja ne znam da je mrtva. Početkom septembra sestra i ja dolazimo u Bratunac da majci damo 40-dnevni pomen. Strah me, ne znam gdje ću, gde je ko ...Čula sam da su preživjeli iz mog sela smješteni u užem dijelu grada. Grad je pun naroda koji je izbegao iz Srebrenice, Zenice, spaljenih sela oko Bratunca. Skoro nikog ne poznajem“.

Gordana je od komšija saznala da je Ljubica ubijena dok je bježala prema Bratuncu, u Glogovskoj rijeci, na udaljenosti 200-300 metara od kuće. Ubijena je iz vatrenog oružja sa par metaka i probodena bajonetom u predjelu srca. Isti dan poslije napada mrtvi su preveženi u Bratunac, a naredni dan je obavljena sahrana. „Ovom prilikom želim da se zahvalim komšijama i rodbini koji su je opremili i sahranili, iako ja nisam bila tu“.

Nakon završetka rata Gordanina sestra Milena uspijeva da od poznanika iz policije dobije majčinu sliku sa lične karte, da je kopira. „Umnožile smo je u par primjeraka i to je jedina slika naše majke koju imamo“.

Poslije rata Gordana i Milena nemaju nikakva prava, jer Ljubica nije bila vojnik, borac. „Nigdje ne mogu da dobijem potvrdu da je moja majka ubijena kao civil. Da pripadamo kategoriji porodica poginulih boraca imale bismo sva prava, ali naša majka je civilna žrtva rata. Nije imala pravo ni na besplatan nadgrobni spomenik, jer tada nadležni za dodjelu je tražio da ga častimo da bi moja majka bila na spisku za besplatan nadgrobni spomenik,“ s gorčinom se sjeća Gordana Stevanović.

„Sada je ona u mom sjećanju, moje sestre, familije i komšija. Obilježavamo godišnjice stradanja i zadušne dane. Opština i boračka organizacija sećaju se samo kada je njima potrebno da prikažu broj žrtava, jer i moja majka je bila jedna u nizu tih žrtava. Mene, kao djeteta civilne žrtve se sjete samo kad treba dati izjavu za javnost, a oni nisu sposobni izdati jednu običnu potvrdu da je moja majka civilna žrtva rata, koja je život izgubila u svom selu. Nije samo ona nezabilježena, kao civilna žrvta rata, takvih ima na stotine“.

Gordana kaže da su spomenik majci podigle ona i sestra, od svojih sredstava, jer su željela da Ljubica ima spomen obilježje i da ga je zaslužila. „Vrijeme prolazi ali tuga ostaje. Ja sam ostala u Bratuncu do kraja, napravila sam ponovo kuću na istom mestu gde je bila i prije“, kaže Gordana koja je na taj način, obnavljanjem porodične kuće, majci odala i najveće priznanje. Žrtvovanje hrome žene da kćerke izvede na put nije bilo uzalud. Milena se udala i živi u Njemačkoj. I ona i Gordana imaju djecu i danas još bolje razumiju majku Ljubicu.

„Samo mi je žao što se još ne zna ime ubice moje majke,“ kaže na kraju, Gordana Stevanović.

 

Iz brošure "Rat nije jednorodan", izdanje Fondacije "Lara", Bijeljina

 

1 Razgovor sa Dževadom obavila je Mirzeta Tomljanović, 10. jula 2016. godine
2 Hazim Ćehajić, po zanimanju bravar, živi u Janji kod Bijeljine sa suprugom i sinom. U Janji je proveo cijeli život osim perioda od 1994. do 2000. godine kada je sa brojnim drugim bošnjačkim porodicama bio prognan. Prije rata radio je u Srbiji. Razgovor sa Hazimom Ćehajićem obavljen je 20. decembra 2015. godine u Bijeljini. Razgovor su vodile Mirzeta Tomljanović i Radmila Žigić
3 Veliko srce Ćehajića, Semberske novine, 28. 12. 1989. godine, strana 3
4 Isto
5 Isto
6 Srcem za Ćehajiće, Semberske novine, 15. februar 1990. godine
7 Intervju sa grčko-katoličkim sveštenikom ukrajinske crvke u parohiji Presvete Euharistije u Trnopolju Mihailom Stahnekom je obavljen 11. decembra 2015. godine u njegovom parohijskom domu u Trnopolju. Razgovor je vodila Dragana Dardić. Sveštenik Mihal (Mihailo) Stahnek parohiju Presvete Euharistije u Trnopolju vodi od 1984. gdje je došao iz parohije Lišnja, nadomak Prnjavora. Rođen je 6. marta 1952. godine u selu Aleksić.
8 Intervju sa Tatjanom Medarević je obavljen 12. januara 2016. godine u Banjaluci. Tatjana je nastavnica u Osnovnoj školi Aleksa Šantić u Banjaluci. Živjela je i odrasla u Trnopolju. Četiri prva razreda osnovne škole je završila u Trnopolju, a druga četiri u Kozarcu. Pedagošku akademiju je završila u Banjaluci. Slavica Butinski je bila njena ujna.
9 Svjedoci zločina nisu smeli preživeti“ (1994, novembar). Ekstra Magazin broj 7, str. 24 -25. .
10 Razgovor sa Gordanom Stevanović vodila je Dragana Đurić, 26. i 28. 01. 2016. godine, u Bratuncu.
11 Gordana (45), je završila srednju školu, ali živi od poljoprivrede. Udata je i ima dvije kćerke. U toku 2003. godine sagradila je kuću na porodičnom ognjištu, na mjestu njihove stare kuće koja je 1992. godine do temelja zapaljena. Od '92. do 2003. živjela je u Bratuncu kao raseljeno lice.

 

Prijavi nasilje nad ženama, ne štiti nasilnika!

Fondacija 'Lara' Bijeljina | Sva prava zadržana © 2019
Powered by limun.co