Kada je 1979. dobila Nobelovu nagradu za mir, Majku Terezu su upitali: „Šta možemo učiniti za mir u svijetu?“, odgovorila je: „Idite kući i volite svoju porodicu“.
Ona svoju porodicu, majku i sestru, nije vidjela od 18. godine, kada se zaredila, do smrti u poznoj starosti, u 88. godini. Njena porodica su 70 godina bili bolesni, beskućnici, gubavci, oboljeli od side, alkoholičari, umirući.... svi oni koje niko nije htio i koji su bili teret društvu. I to širom planete...
Ovaj čudesni odnos između „mira u kući“ i „mira u svijetu“, na neki način je paradigma ženskog mirovnog angažmana. On najčešće ostaje nevidljiv, tih, skroman i čak ni ne teži priznanju, pogotovo ne javnom. Jedna je Majka Tereza, ali koliko žena širom svijeta, u ovom trenutku, bije svoje tihe bitke za mir, čineći ono šta je Majka Tereza radila, ali u svojoj porodici, komšiluku, selu, gradu...ili daleko od svog zavičaja u nekoj bolnici, izbjegličkom kampu, manastiru...
Upravo zato je teško govoriti o mirovnom aktivizmu žena, a da taj govor bude pravedan, pogotovo u smislu društveno valorizovanih dostignuća. Koju istaći, a da bitnija, zaslužnija ostane nevidljiva? Jer, mirovni angažaman žena je uglavnom javno nevidljiv.
Mir i sukob
Mir nije puko odsustvo rata, pod mirom se danas podrazumijeva život bez nasilja, ugroženosti, straha, život u društvu lične sigurnosti i socijalne pravde, u kome svaki pojedinac/ka ima priliku da se razvija i doprinosi dobrobiti zajednice.
Kad neko pomene mir i žene, uvijek mi, snagom stereotipa, iskrsnu dvije arhetipske slike. Prva, slika cvrkutave mlade misice, koja, ah obavezno, kaže da će se zalagati za “mir u svijetu”, vjerovatno nemajući blagog pojma o čemu govori. Druga jeste slika čestite balkanske domaćice koja će učiniti sve, ah baš sve (što treba, a pogotovo što ne treba), da bi “sačuvala mir u kući.” Sačuvati mir u kući” znači i trpjeti batine, poniženja, izdaju i nevjeru, samo da “komšije ne saznaju” i samo da se sačuva idilična porodična fasada. Trpjeti nepravdu i diskriminaciju, da se ne zamjeriš, poslodavcu, političkom moćniku, lokalnom tajkunu...
Pa zar je to mir? Naravno da nije.
Mir nije pusta žabokrečina, koja nužno vodi u entropiju i sprječava svaki napredak i razvoj. U društvu izranjavanom čestim ratovima, nasiljem i nepravdama postoji strašna potreba za izbjegavanjem ili negiranjem svakog sukoba. Često čemo čuti: dobro, samo nek je živa glava na ramenima! Zar su “živa glava” i “kora hljeba” zaista jedini mir kome trebamo težiti! Sukob se često doživljava kao neprijatnost, čak se izjednačava sa nasiljem, iako sukob nije nasilje. „Izbjegavajući sukob problem nećemo riješiti, naprotiv, možemo stvar učiniti samo još gorom gomilajući nezadovoljstvo ili frustraciju nečim, dok sve ne eksplodira kao nasilje. Hrabrost je otvoriti sukob i tražiti rješenje. Sukob je znak da nešto ne valja i signal da nešto moramo promijeniti, ako je moguće na vrijeme.“ (Ivana Franović)
Istinska mirovna akcija, dakle, nije negiranje sukoba, nego preuzimanje odgovornosti za njihovo rješavanje. Ili što bi rekao Johan Galtung: „Mir je nenasilna kreativna transformacija sukoba“.
Kada govorimo o miru i mirovnom angažmanu u BiH, najrealnije je reći da je izgradnja mira ono što smo živjele i prežvjele. Ili tačnije ono što živimo i preživljavamo.
Milkica MILOJEVIĆ
(Izlaganje na Konferenciji “Iskustva i izazovi ženskog mirovnog aktivizma u BiH, rodni aspekt”, Banja Luka, 5. avgust 2014. godine)