Opštinska organizacija porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila Bratunac je formirana je u novembru 2006. godine, a u martu sljedeće godine, sticanjem minimalnih uslova za rad, otvorili su vrata kancelarije u Bratuncu.
Od 2006. godine, funkciju predsjednice Organizacije obavlja Radojka Filipović, koja je ujedno od 2015. godine i predsjednica skupštine Republičke organizacije porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila RS.
Rad Organizacije usmjeren je na poboljšanje statusa njenih članova.
Radojka kaže da je Bratunac opština u koju se tokom rata i poslije potpisivanja Dejtonskog sporazuma doselio ogroman broj izbjeglih i raseljenih Srba iz opština koje su po Dejtonu pripale Federaciji BiH.
-Otuda je Bratunac opština sa velikim brojem lica koja imaju status žrtava ratne torture i zahvaljujući Zakonu oko 30 žrtava je ostvarilo pravo i na mjesečnu novčanu nadoknadu. U postupku je više od deset zahtjeva, tako da ovaj proces ostvarivanja prava i dalje traje. Ono što je zabrinjavajuće je da su od ukupnog broja podnesenih zahtjeva 30% bila djeca.
Radojka smatra da su žrtve ratnog seksualnog nasilja na marginama društva i u prethodnom periodu jako malo je urađeno za bolji položaj ove kategorije. Formiranje udruženja koja u Republici Srpskoj okupljaju žrtve rata dijelom je osnažilo dio žrtava da progovore o seksualnom i svakom drugom nasilju kojem su bile izložene od 1990 - 1996. godine.
-Evidentno je da dosta žena neće nikad progovoriti o seksualnom nasilju. Neke ne govore iz bezbjednosnih razloga, jer se plaše za svoj život ili za život članova porodice. Pojedine ne govore zbog „sramote“. Veliki broj žrtava seksualnog nasilja nije među živima. Otuda statistika koju imamo nije pravi pokazatelj svega onoga što se dešavalo tokom godina rata.
Koliko je formiranje mreža podrške odgovor na potrebe preživjelih u ostvarivanju prava po osnovu ovog Zakona, i drugih specifičnih potreba žrtava ratne torture?
-Rok od pet godina od objavljivanja Ukaza o proglašenju Zakona o zaštiti žrtava ratne torture je relativno kratak rok da bi sve žrve ostvarile svoje pravo, ali formiranje mreže podrške za unapređenje ostvarivanja prava preživelima ratne torture će omogućiti da se otklone sve prepreke koje stoje na putu, kako podnosiocima zahtjeva, tako i predstavnicima odjeljenja boračko-invalidske zaštite pri lokalnim upravama kod implementacije ovog zakona. Umrežavanje institucija i nevladinih organizacija s ciljem pružanja sveobuhvatne podrške, pomoći i zaštite žrtavama ratne torture je jedini put i način da ova kategorija društva ostvari pravo, tj. dobije satisfakciju za torturu kojoj su bili izloženi.
Kakva su Vaša iskustva u Organizaciji, da li su Vam se obraćale žrtve ratne torture i seksualnog nasilja i na kakve su probleme nailazile u stvarivanju prava?
-Određeni broj naših članica ima status porodica poginulih i nestalih boraca i civila, a istovremeno su i same bile žrtve ratne torture. Znači da pored gubitka člana porodica (supruga, roditelja ili djeteta) nose i teško breme lične traume. Veoma mali broj naših članica u nekom ranijem periodu je progovorio o seksualnom nasilju. Rijetki su primjeri da se žrtva seksualnog nasilja pojavila pred pravosuđem BiH i dokazala nasilje, ali postoje i takvi primjeri. Mali broj počinilaca je zahvaljujući tim sudskim procesima stigla zaslužena kazna. Ono što žrtve obeshrabruje je sporost u radu pravosuđa, suočavanje sa počinicima nasilja, iznova proživljavanje svega što su preživjele, izostanak podrške institucija, male kazne za počinioce i niz drugih razloga. Od usvajanja Zakona pa do danas stojimo na raspolaganju žrtvama ratne torture i problemi koji su postojali na samom početku su prevaziđeni. Prije svega bile su to nedoumice kod podnošenja zahtjeva i dokumentacije koja je neophodna u upravnom postupku. Danas je situacija dosta povoljnija jer statistika potvrđuje da je veliki broj podnesenih zahtjeva pozitivno riješen i to nas raduje.
Kako cijenite značaj donošenja ovog Zakona, i šta je praksa pokazala, da li ima neke manjkavosti?
-Pozdravljamo donošenje Zakona o zaštiti žrtava ratne torture ali je donesen sa zakašnjenjem jer mnoge žrtve ga nisu dočekale. Dug protok vremena od završetka rata i počinjenog nasilja umanjuje mogućnost dokazivanja. Mnogi počinioci seksualnog i svakog drugog nasilja više nisu među živima. Ali, bez obzira na sve ovo, Zakon omogućava žrtvama da ostvare pravo na status, novčanu nadoknadu na mjesečnom nivou, pravo na zdravstvenu zaštitu, banjsku rehabilitaciju, besplatnu pravnu pomoć, pravo na zapošljavanje i samozapošljavanje po projektima Vlade RS i druga prava. To je prednost ovog Zakona, a na mreži podrške je da informacija o Zakonu dođe do svih žrtava ratne torture. Kao jedna od karika u lancu podrške, trudićemo se da tako i bude.