SOS Telefon
1264
Telefon 24h
+387 66 810 800
Pišite nam
ngo.lara@teol.net
fondacija.lara@gmail.com
×

Milorad Kojić, direktor Republičkog centra za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica Republike Srpske: Čak 75 odsto žrtava torture su žene

Republički centar za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica je upravna organizacije Republike Srpske koja, pri ostvarivanju prava po osnovu  Zakona o zaštiti žrtava ratne torture, izdaje uvjerenja kojima se potvrđuje da je neka osoba u ratu preživjela torturu. Ova uvjerenja često su ključni dokaz u postupku za ostvarivanje statusa žrtve torture i prava koja iz toga proizilaze. Milorad Kojić, direktor Centra za Facebook stranicu “Od Zakona do Prava” kaže da je Zakon bio potreban i da Centar, sa arhivom kojom raspolaže, nastoji da doprinese njegovom provođenju.  

-Generalno, mislim da je zakon ispunio svrhu, jer prije njegovog donošenja ta kategorija žrtava nije imala mogućnost da ostvari  status i prava. Neke od tih žrtava nisu bile tretirane po Zakonu o zaštiti civilnih žrtava rata RS, odnosno nisu u roku podnijele zahtjev.

Zaključno sa junom 2020. godine, Republički centar za istraživanje rata i ratnih zločina  je, kao jedna od institucija koja ima prikupljene podatke i dostavlja uvjerenje o tome, dobila 441 zahtjev od prvostepenih organa, odnosno opštinskih i gradskih  odjeljenja za boračko invalidsku zaštitu, za izdavanje uvjerenja. Izdali smo uvjerenja za 356 lica, dok je za 87 lica izdato obvaještenje da se lica ne nalaze u evidencijama Centra. Veliki broj od tih 87 slučajeva se odnosi na vojnike, a vojnici ne mogu ostvarivati pravo po Zakonu o zaštiti žrtava ratne torture. To je Zakonom jasno precizirano, ali su nam ipak prvostepeni organi slali zahtjeve da izdamo uvjerenja, mada smatram da je trebalo da takav zahtjev, bez daljeg postupka, odbace kao nedopušten.

Za jedan broj lica zaista nismo imali podatke, pa nismo ni mogli da izdamo uvjerenje. Radi se uglavnom o ženama žrtvama ratne toruture, koje iz njima opravdanih razloga, prije svega porodičnih, nisu ranije davale izjave o tome šta su preživjele, jer nisu htjele da budu stigmatizovane u svojoj sredini i da objašnjavaju porodici kroz šta su prošle.  Mi, dakle, u takvim slučajevima, nismo imali nijedan dokument na osvnovu kojeg bismo mogli da potvrdimo da su one bile žrtve ratne torture.

Takvi se slučajevi, pretpostavljam, odnose na seksualno nasilje u ratu?

-Da, najveći broj takvih slučajeva se odnosi na seksualno nasilje. Međutim, Centar je samo jedna od institucija u lancu, koja može da dokazuje da je neko lice prošlo torturu. Zakon jasno definiše da prvostepeni organi, između ostalog, traže od Centra uvjerenje, kojim mi dokazujemo kakve je oblike torture, u kojem periodu i na kom mjestu, neko lice doživjelo. Mi ne smijemo da dostavljamo dokumentaciju, nego samo uvjerenje izdato na osnovu dokumentacije kojom raspolažemo.

Ne može, na kraju krajeva, jedna institucija ni imati svu dokumentaciju. Vi u Srbiji ili Hrvatskoj imate nekoliko različitih arhiva koji se bave ili Drugim svjetskim ratom ili drugim istorijskim događajima.

Kakvav je vaš stav o tome da se, eventualno, nekim nevladinim oranizacijama daju ovlaštenja u smislu provođenja ovog zakona i ostvarivanja prava žrtava rate torture?

-Mislim da institucije treba da rade svoj posao, a nevladine organizacije mogu da budu podrška institucijama i upravo iz tog razloga, u vrijeme kada je kreiran ovaj Zakon, u čemu su učestvovali i predstavnici ovog Centra i nevladinih orgnizacija, došlo se do stava da NVO mogu da daju mišljenje, koje nema obavezujući karakter. To se mišljenje odnosi prije svega na to da li je neko od lica koje je podnijelo zahtjev, član tog udruženja, recimo Saveza logoraša, Žena žrtava rata, ili bilo kog drugog udruženja sa teritorije RS, koje okuplja žrtve. Na osnovu mišljenja se ne može odlučivati.

Na osnovu zahtjeva za izdavanje uvjerenja možete li procijeniti koliko je muškaraca, a koliko žena žrtava ratne torture u RS?

-Od ukupnog broja onih koji su se obratili Centru, 75 odsto su osobe ženskog pola. Od toga, za 48 žena su izdata uvjerenja da je nad njima u ratu izvršeno seksualno nasilje.

Razumljivo je da prvostepene postupke vode lokalni organi vlasti, ali da li je po vašem mišljenju, upravo kad su u pitanju žrtve seksualnog nasilja u ratu, pogotovo u malim zajednicama, problem to što moraju podnije zahtjev u svom mjestu boravka, jer ste i sami rekli da postoji problem stigmatizacije žrtava?

-Prije usvajanja Zakona rađene su edukacije sa službenicima koji rade taj posao u lokalnim zajednicama i sa nevladinim organizacijama: i u smislu zaštite ličnih podataka podnosilaca zahtjeva i u smislu zaštite integriteta žrtva. Propisane su čak i sankcije za službenike koji ne vode računa o tome, upravo zbog opasnosti od stigmatizacije žrtava. Ne smije službenik da priča u lokalnoj zajednici o postupcima na kojima radi. Međutim, dvostepenost postupka se može postići jedino na taj način, da organi uprave u lokalnim zajednicama vode prvostepene postupke, kako bi lice, koje je nezadovoljno prvostepenim rješenjem, moglo da podnese žalbu višoj instanci.

S druge strane, postoje praktični razlozi u prilog tome da se zahtjev za pokretanje postupka podnosi u lokalnoj zjednici. Obično su žrtve ratne torture žene iz ruralnih područja i iz udaljenih zajednica, koje žive u lošijoj materijalnoj situaciji. I sad zamislite da neka žena iz Kravice, ili iz Hercgovine mora da dođe u Banjaluku da bi podnijela zahtjev. Mislim da bi to mogao biti problem i da je mnogo praktičnije da one zahtjev podnose u svojoj opštini.

Kakva je situacija, kada se kao žrtve ratne torture pojavljuju osobe koje su bile u sudskim postupcima zatićene svjedokinje. Da li one mogu, bez obzira na to, doći do dakaza o tome šta su pretrpjele?

-Imali smo i takvih slučajeva, ali, naravno, ne mogu govoriti o kome se radi. Status zaštićenog svjedoka u sudskom postupku nije problem kada je u pitanju ostvarivanje statusa i prava po Zakonu o zaštiti žrtava ratne torture RS. Veći je problem kada sud, u sklopu krivičnog postupka, ne donese odluku o naknadi štete, nego zaštićenog svjedoka uputi na parnicu, radi ostvarivanja tog prava. Recimo, ako žene koje su bile žrtve seksualnog nasilja uputite na parnicu, ona u paričnom postupku mora otkriti svoj identitet. Dakle sud u krivičnom postupku utvrdi da je neka žrtva pretrpjela strah, fizički i psihički bol, sve su to elementi bitni za utvrđivanje visine naknade nematerijale štete i sud može, u sklopu kivičnog postupka, odučiti o tome, ali sudovi to ne čine.

Dakle, kada je u pitanju Zakon o zaštiti žrtava ratne torture RS, žene koje su bile zaštičene svjedokinje, mogu ostvariti svoja prava?

-Naravno. U takvim slučajevima se postupak vodi po posebnim kriterijima i uz poseban stepen zaštite.

Sa ženama žrtvama seksuanog nasilja, pa i onima koje su bile žaštićeni svjedoci, mi smo i ranije sarađivali, imali smo radionice za njihovo psihosocijalno osnaživanje. Neke od učesnica tih radionica su prvi put u životu bile u hotelu, prvi put su zapjevale nakon torture koju su preživjele, prvi put slobodno progovorile o traumatičnom iskustvu. Jako su to teške sudbine i društvo treba da se više posveti njihovom psihosocijalnom osnaživanju i da im pruži veću podršku.

Koliko su žrtve zaista osnažene da se bore za svoja prava? Eto, ako uzmemo u obzir samo statistiku, koliko ste vi zadovoljni brojem zahtjeva za ostvarivanje statusa žrtve torture, s obzirom na broj dokumentovnih slučajva?

-U našim evidencijama mi imamo više od 1.700 žena koje su preživjele razne oblike ratne torture. Ono što mi nemamo, jeste podatak koliko je u međuvremenu tih osoba umrlo, koliko njih se odselilo u inostranstvo. Dakle, mi nemamo sve podatke, na osnovu kojih bismo mogli procijeniti koliko u Republici Srpskoj imamo žena koje bi mogle podnijeti zahtjev za ostvrivanje prava. Moja poruka je da svako ko može da ostvari status ili prava na osnovu ovog zakona treba da se obrati nadležnom organu i podnese zahtjev.

Koliko je, prema vašim saznanjima, među podnesenim zahtjevima, odnosno onima koji su tražili uvjerenje Centra, bilo onih najtežih slučajeva, kao što je trudnoća, porođaj ili pobačaj, nako silovanja u ratu?

-Bilo je i takvih zahtjeva, ne znam kakve su bile odluke prvostepenih organa, ali se sjećam, na primjer, jednog takvog slučaja iz Zvornika.

Zakonom je propisani rok za podnošenje ovih zahtjeva pet godina.  Smatrate li da bi taj rok mogao biti produžen, s obzirom na vanredne okolnosti zbog epidemije korona virusa, kada pojedini organi uprave nisu radili i kretanje građana bilo ograničeno?

-Naravno da bi trebalo produžiti taj rok. Uostalom, rokovi su produženi i za neke druge postupke, koji u doba vanrednih okolnosti nisu mogli da se provode. Tu  ne bi trebalo da bude problema i ako bude potrebno, ja ću se lično zalagati za takvo rješenje.

-Zakonom o zaštiti žrtava ratne torture RS propisano je da on isključuje diskriminaciju, po bilo ko osnovu. Da li ste tokom primjene zakona ipak primjetili da postoje neki vidovi prikrivene diskrimiacije?

-Kroz proces izdavaja uvjerenja nismo zaista primjetili nikakvu diskriminaciju. Zakon se primjenjuje na teritoriji Republike Srpske i jednak je za sve građane, bez obzira na nacionalnu ili vjersku pripadnost…

Ili ulogu Vojske i policije Republike Srpske u tim slučajevima?

-Naravno. Bilo je zahtjeva, koje su podnosili Bošnjaci. Dva ili tri lica bošnjačke nacionalnosti sa teritorije Broda su podnijela zahtjev za ostarivanje statusa žrtve ratne torture.

Da li je bilo zahtjeva koje su podnosile žrtve iz Omarske, Keraterma i drugih mjesta ratne torture u Prijedoru?

-Koliko je meni poznato, iz te regije nije bilo zahtjeva. Stav Centra je da ćemo svaki dokument koji imamo, bez obzira na nacionalnost ili vjeroispovjest žrtve i bez obzira na sve duge okolnosti staviti na raspolaganje, odnosno na osnovu naše dokumentacije izdati uvjerenje. Moguće je da su neka od tih lica, na koje se odnosi vaše pitanje, svoja prava iz ove oblasti ostvarili na teritoriji Federacije BiH.

Da li imate saznanja, kakva su iskustva iz Fedracije BiH, kada su u pitanju status i prava žrtava ratne torture, s obzirom na to da je u tom entitetu zakon iz ove oblasti usvojen prije nego u Republici Srpskoj?

-Nemam takva saznanja, jedno što znam je da je u Fedraciji BiH oko 900 lica ostvarilo svoja prava iz ove oblasti.

Prijavi nasilje nad ženama, ne štiti nasilnika!

Fondacija 'Lara' Bijeljina | Sva prava zadržana © 2019
Powered by limun.co